Leskovački spomenari: Beljakovi (4)

LESKOVAC

Kad oće nešto važno da kaže Branko Beljak prestane da čuka s čekić po cipele, polak podigne glavu i pogleda te – a pogled njigov ko da ide kroz tebe i kaže:.
A kd otidneš kude kasapina Gavru Smiljkovića da kupiš spržu on ti za dinar iseče parče spržu – krpatak! Ti mu kažeš:
– Ča Gvro, iseči mi edn krpatak spržu!
I on ti iseče krpatak – a u njega po 200 do 300 grama! Ma – kvo merenje!
Gavra Smiljković je imaja braću- Peru i Dragi, zvanog Džidž. Pera kolje stoku u klanicu, a oderanu kožu Džidž donese kod nas Beljakovi i poslušuje kude brata Gavru koji prodava meso u kasapnicu.
Ima kasapi koji nisu drali mlado tele. Ne! Oni tele uveče u klanicu samo zakoljev, otvoriv ga i dotera ga u dućan sa kožom, nakačiv ga na čengele i tele takoj cel noć presedi neodrano. To je radio i Toška Dura čija je kasapnica bila na ćoš kod mos . I on sutradan iznese tele i zakači ga na čengele ped dućan i dere ga. Kupac gleda kako on dere tele i kaže.
– Gazda Toške, daj iseci mi kilo- dve..
I on ti iseče. A toj što ga dere pred dućan – on oće da reklamira tele – da je dobrog kvaliteta, a meso meko i belo jer je preko noć dok je tele bilo neodrano – krv prešla u kožu pa mu je sad meso belo i meko.. ..

   Branko Beljak je služio konjicu - u Suboticu.    

Ja sam, kaže, bio u vojsku 1937. – 1938. godine. Pre rata je ovakoj bilo. Prvi poziv je – regrut. Drugi poziv je – rezervista, a treći poziv – stariji ljudi. Činovi su bili – kaplar, podnarednik, narednik vodnik treće klase, narednik vodnik druge klase, narednik, vodnik prve klase, onda potporučnik, poručnik, kapetan druge klase, kapetan prve klase, major, potpukovnik, pukovnik, brigadni i divizijski general…A ja sam služio konjicu 1937. godine u treći konjički puk u Suboticu. A nikad pre toj sa konja nisam radio, niti sam pa konja dotle taknuo! A tamo u Suboticu – upado u konjicu! A kuga majka prokune kd ga rodi – tj služi u konjicu! Toj je najteži rod vojske.

Toj  ne može da se ispriča šta sam preživeo u treći konjički puk. Recimo – ovde ti piše  VEZAN KONj! I piše - BIJE SA PREDNjE I ZADNjE NOGE I UJEDA! I  mi se naredimo pozadi konji, jer svaki od nas ima svojega konja. I  padne komanda MEĐU KONjE!  I ti moraš da ulegneš uz konja! A  konj da l će te udari da l te neće da udari ili kako bilo ti –  izvršavaš komandu!`  

Pa ima da ustaneš u tri ujutru! Pešadija spije do pet, a mi u treći konjički puk spijemo do tri, pa te probudiv – treba konja da osenjaš, da ga naraniš, da ga napojiš i koe ti ne sve i onda u šes sata dav ti da doručkuješ, onda izvedeš konja i u sedam pođeš na jahanje… Do 11 sata jašeš, pa kad dođeš nda – SENjAJ konja od znoj, pa ga narani, pa ga napoj, onda očisti kopita.. pa toj se ne može opiše.. koje sve mora da urabotiš od kako se digneš u tri sata ujutru.

Moj konj se zvao – Omer. A Omer ne mož na ovaj vrata da ulegne kolko je golem i debel. Pa kad ga ujanem i kad se ukačim na njega – odozgor kad pogledam – ko god da sam na neku planinu. A taj konj Omer je tolko baksuz bija… i.. smo vika – a-a, a-a! Ko da struže struže po gušu kad vika onoj a-a-a!
A ja gore sedim na njega i sam sebi govorim:
– Omere, Omere – majku ti ebem! Ti i će u grob da me oteraš!
Ozbiljno! Pa ti ne znaš šta je muka bila s toga konja Omera. Baksuz konj. Strašan konj. Ednu noć me ufati sa zubi – kad otvori usta, a ona ovolkaa ( Branko ostavi čekič i cipele na tezgu i raširi ruke kolko može da bi i slikovito pokazao kolka su golema usta na Omera )! I zubi – ovolki!
Reko – gotovo! Gutnu mi glavu!
A sam sam u konjušnicu. Tri sata. Noć! Sam sam u konjušnicu. Nosim seno i ulegnem da mu dam seno kad on majku mu .. sape dupe i ne daje mi da izađem. Zamisli ti to! Toj pokvarenjaštvo od konja Omera – prepreči mi put i ja a otud a odonud – vrtim se! Ma jok bre – ne pušta me da izađem! Pa kad zinu mamu mu ebem pa kad me ufati sa zubi za rame – na sreću imao sam bluzu debelu, al kad skinu bluzu – ovolki zubi mi u rame – sve modro!…
I to je trajalo jedno mesec dana i više.
Posle se narednik Vučković smilova i dade mi drugoga konja – kobilu Vilmu!
A kobila Vilma – toj je kao kad u najbolji čamac kad ulegneš u njega. I to najbolji čamac. I najedanput ispado – najbolji jahač u treći konjički puk ! I prepone skačem! I sečem figure i manješke razne izvodim…
I takoj ja prekara u vojsku – 19 meseci i toj zbog ČEŠKU KRIZU! Trebali smo da se puštimo krajem oktobra, al Hitler napade Čehoslovačku i zadržaše nas još 20 dana. I kad se smiri situacija puštiše ne…

Iz vojsku sam izašao kao – redov! Pa sam posle bio mobilisan u Vranje 1940. godine i u pešadijski puk bio sam konjički ordonans. Bili smo sedam nas i s konji smo nosili poštu po sela!
I kaži ti meni – često se pitam – zašto na čoveka i posle tolke muke što ima dok je u vojsku – zašto mu služenje vojnog roka ostane u najboljem sećanju! I pored sve tej muke – vojska mu u najboljem sećanju ostane!
Toj se često pitam!

                                                       
 Sava Dimitrijević 

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*