LESKOVAC
Članovi Srpske akademija nauka i umetnosti (SANU) iz leskovačkog kraja su akademik profesor dr Zvonko Marić, akademik profesor dr Jovan Hadži Đokić, akademnik profesor doktor Goran Stanković.
O ovom poslednjem se u Leskovcu skoro ništa ne zna, sem u lekarskim krugovima. On je u SANU primljen pre dve godine. Živeo je u selu Šainovac i u Vučju.
Goran Stanković je rođen u Leskovcu 3. septembra 1962. godine. Predsednik je Evropskog bifurkacionog kluba, vanredni profesor interne medicine i kardiologije na Medicinskom fakultetu u Beogradu, direktor Klinike za kardiologiju Kliničkog centra Srbije, zamenik šefa poslediplomske katedre kardiologije i član programskog saveta za Doktorske studije kardiologije Medicinskog fakulteta u Beogradu.
Redovni je član Akademije medicinskih nauka Srpskog lekarskog društva.
Za dopisnog člana Srpske akademije nauka i
umetnosti izabran je 5. novembra 2015. godine. Profesor Stanković je autor 152
rada u celini u časopisima indeksiranim u CC/SCI sa ukupnim impakt faktorom
750. Autor je 25 poglavlja u knjigama i monografijama i četiri istaknute
međunarodne monografije iz interventne
kardiologije. Radovi profesora Stankovića su, prema prema bazi SCOPUS, do sada
citirani 6925 puta, uz h-indeks 33, a prema bazi Google Scholar 9393 puta
(h-indeks 38). Bio je član naučnog komiteta 92 međunarodna kongresa i održao
152
predavanja po pozivu na internacionalnim
stručnim sastancima, među kojima su kongresi Evropskog udruženja kardiologa,
Američkog koledža za kardiologiju i Evropske asocijacije za perkutane koronarne
intervencije. Od 2010. godine
rukovodilac je naučnog projekta Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog
razvoja Republike Srbije: Neinvazivna i invazivna dijagnostika i perkutano
lečenje aterosklerotskih suženja na račvama krvnih sudova (broj ON-175082).
U duhu tradicije beogradske kardiološke škole, prof. Stanković je tokom poslednje dve decenije formirao interdisciplinarni istraživački tim (15 istraživača) u oblasti koronarne bolesti i akutnog koronarnog sindroma. Kroz svoj rad na Klinici za kardiologiju KCS i Medicinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, značajno je doprineo izradi brojnih stručnih radova, magistarskih i doktorskih disertacija kolega koji su se bavili raznim aspektima dijagnostike i terapije koronarne bolesti, počev od stres ehokardiografije pa do perkutanih koronarnih intervencija. Njegovi saradnici sa uspehom učestvuju u radu komiteta za nove inicijative mladih interventnih kardiologa EAPCI.
Jedan je od osnivača i član Borda Evropskog bifurkacionog
kluba, gde je 2014. godine izabran za predsednika i jedini je Evropljanin koji
je član japanskog i indijskog bifurkacionog kluba. Dva Konsenzus dokumenta evropskog
bifurkacionog kluba (prof. Stanković je prvi autor u jednom
od njih) inkorporisana su američke i evropske
vodiče dobre kliničke prakse (iz 2011 i 2014 godine). Biran je 10 puta
uzastopno od 2005-2014. za Elite Reviewer-a časopisa Journal of the American College
of Cardiology, IF 19,896 (1% najbolje ocenjenih recenzenata).
Група угледних јапанских научника Kunio Kaiho, Naga Oshima, KoujiAdachi, YukimasaAdachi, Takuya Mizukami,
Megumu Fujibayashi & Ryosuke Saito објавили су 2016 г. свој научни рад у чувеном енглеском “Nature” наводећи мој рад из 2012 г. Или што би рекао овдашњи дописни члан САНУ да радови професора Премовића никог више нe интересују. Питам се колико данашњих српских академика могу да се похвале да им иједан рад наведен у часопису “Nature”? Уз то колико је српских академика објавила рад у надалеко чувеном америчком часопису “Science”. А ја јесам са групом америчких научника још далеке 1983 г. рад који и дан-данас веома, веома цитиран у светској научној литератури. А ја нисам још увек ни “дописни члан” САНУ као наведени, нити почасни професор Универзитета у Нишу као онај што је крајем 20 и почетком 21 века писао оде диктатури пролетаријата!