Leskovačke kafane: Đermanovićeva i kafana Palas

LESKOVAC

Od železničku stanicu pa do Široku čaršiju i da oćeš ne možeš a da ne prođeš pored niku kafanu. Ima gi i odovud i odonud ulicu. S leve strane, na Panađurište raširila se – Đermanovićeva kafana. Golema kafana – golema vrata, golemi prozori, golemi i visoki plafoni – sve golemo. A golemo i vreme bilo – nikoj nigde ne žuri. Ima vreme i da smine, i da pine pa i da ga ufati dremka ako treba – dok dođe avtobus za Vlasotince, za Grdelicu, za Medveđu, Za Sijarinsku banju… Tuj je stanica, tuj dođujev i odotzle poodiv avtobusi – na šporet – dole ložiš drva, a gore kroz cevke ide para i pokreće motor… Ulegneš u avtobus, a na krov od avtobus nafrljav bošče, kartonski kuferi i koe ti ne drugo i vržev s vrce da ne ispopada po put.. I ide avtobus kolko može. Ide i de i podripuje po rupe na onija putevi od nabivenu zemlju.. Voziš se i truckaš dok te ne ufati dremka..
Ako čekaš voz, tuj u Đermanovićevu kafanu ga čekaš. Ako čekaš avtobus – tuj ga čekaš. A i da nikoga ne čekaš – tuj dođeš da se vidiš s prijatelji i popričaš koje je bilo, da l će bude onoj, kad će bude ovoj i stvarno li je bilo ovoj i sve takoj – ovoj mi i onoj mi.. Ukafanu nikad kraj na razgovori. Svi sve znav i svi su upravu.
A kad se od ćoš Ulice Kralja Aleksandra skrene na levo – prvo kafana na Jore Slezenku. Pa Valjačkina kafana. Pa Litrićeva kafana. I na ćoš kafana na presednika opštine Miče Baba Milkića. I sve takoj do Litrićevu kafanu koju je pod kiriju držaja Vlajko Glavonja.
A s desnu pa stranu – Trenkina kafana. Pa kafana Palas, ondk kafana na Jovu Londonca i na ćoš, kd se malo po na tam skrene u Nemanjinu ulicu, još jedna Valjačkina kafana.
I da oćeš ne možeš da gi promineš da ne smineš – na kafu el pa na po edno čokanjče.. tek tolko da se osvežiš, a i muka da te zamine ako te tera neka nevolja…

Kafanu „Palas” Na Jovu Popovića, poreznika ( kuća mu bila pozadi kafanu u Nemanjinu ulicu, žena Leposava, deca Mile, zvani Haralamac, Dana i Mira ) držali su pod kiriju Leka Slezenka, pa Mita Crni, pa armonikaš Slavko Bibac, ondak Vlada Ćeleš i brat mu Toša – kd Tošu isteraše iz žandarsku službu on dođe kude Vladu da radi. Vlada Ćeleš beše kupija edno malečko magare i ono se nauči da ide po njigovu ćerku. Ona ide po kafanu – po njuma ide i magare. Ona iskoči u čaršiju – po njuma po čaršiju ide si i magare. Kude Vladu Ćeleša u kafanu „Palas” dođujev njigovi vršnjaci – da mu praviv abed – razonodu. Kd Jovan Poreznik propade zbog menice što gi je potpisuvaja – Centralna banka na Cile Milenkovića kafanu „Palas” prodade ( el gu pa dade pod kiriju ) na Vlajka Ćure – on je u „Crnogorsko” (Medveđu) imaja radnju i kafanu.
Leto beše 1942. godine – okupacija. Na gvozdenu banderu pred radnju na Vladu Gode, sitničara – gugutke napravile gnjezdo. Slunce li je upeklo, užeglo li je, el pa duva vetar il pada kiša – gugutke stalno u gnjezdo. Od terasu na kafanu „Palas” Vlajko Ćure stalno gleda u gnjezdo i kd se izlegoše gugučiki vika na ženu Dulu:

  • Dulo, ću idem da skinem gugučiki da ne stanev na golu žicu – će gi utepa stryja!
    I uz gvozdene prečke Vlajko se ukači na banderu da skine gugučiki iz gnjezdo. Žena mu Dula stoji na golemu terasu na kafanu „Palas” i vika preko ulicu:
  • Ne, bre, Vlajko! Vrni se, Vlajko! Nemoj da se kačiš na banderu – visoko je, a ti si vićem star – će se strmekneš ozgor!
    Vikav i komšije i dućandžije:
  • Ne,be, čiča Vlajko da se kačiš! Će se omkneš niz banderu – će pogineš!
    Al, Vlajko Ćure ne sluša koje mu vikav – žal mu za onija gugučiki da ne stanev na golu žicu i poginev. I kd se ukači na vr banderu pruži ruku da ufati gugučiki, al – ufati se za visoki napon, pade dole od banderu i – poginu.
    A Nemci, koji su toj isto gledali pomislili – Vlajko Ćure – diverzant! Oće da seče žice i da vrši diverziju! I komšije i čarširlije edva dokazali da Vlajko Ćure nee diverzant, nego da je na banderu tražija gugučiki – a ufatija majmuna!

Pa kafana „Crna Trava” na Blagoju Trenku. Ondk Stojan Stojanović – Cone, pinter. Dobar majstor – ćutljiv – voli da popije „biljku” ( tkoj su čarširlije vikali rakiju, jer se ona pravi od šljive, praske, jabuke i druge biljke).
U kafanu kude Jovu Londonca dođujev najviše trgovci. Jova Londonac omanji, al širočak, pa izgleda krupan – napred mu „slamarica” – golema okruglajasta mešinka. Pa mešovita gvožđarska radnja na Kope Nedeljkovića Kokodanca. Kude Kokodanca nema koje nema – ima šine za gvozdeni kolski točkovi, ekseri, žice – malo deblje, malo tanje, lanci i katanci, zidarske malterke i tkoj toj. Veligden kd će dođe kude Kope Kokodanca se kupuje vrzilo – „specijalna farba” za farbanje jajca. Kope Kokodanac uzne od tišljeri trinu, ubaci u nju malo farbu i izmeša i tkoj ofarbanu trinu prodava ko farbu za jajca – na meru. Kd ti meri ofarbanu trinu on vika:

  • Eve, ti, bre, dajem ti i više – ne žalim!
    Kude Kokodanca se kupuje i nišador – kd nikoga boli grlo nišador se stuca u avanče, on zine kolko može, oni mu tj prašak od nišador ss kašičku ubaciv u gušu – i grlo mu prođe.
    ( Nastaviće se )
    Sava Dimitrijević

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*