Leskovac između dva svetska rata: Sjaj i beda Srpskog Mančestera

LESKOVAC

LESKOVAC

U slučaju međuratnog srpskog građanskog društva retko je koje mesto doživelo tako velike promene u tako kratkom periodu. Upravo zbog toga Leskovac istoričarima pruža izuzetnu priliku za proučavanje svih velikih društvenih procesa karakterističnih za prelaz 19. u 20. vek, a koji su u Srbiju po pravilu stizali sa zakašnjenjem, i načina na koji su oni delovali u mikrouslovima

Kada je 2010. godine beogradsko Udruženje za društvenu istoriju objavilo moju master tezu o modernizaciji društvenog i kulturnog života međuratnog Leskovca, u formi monografije pod nazivom Evropeizacija srpskog Mančestera, nadao sam se da će knjiga na lokalnom nivou podstaći razmišljanje o istoriji grada u periodu 1918-1941. na jedan novi, savremeniji način i možda zainteresovati lokalne istoričare za daljim produbljivanjem znanja o toj veoma dinamičnoj fazi leskovačke prošlosti, time što će neke od tema koje sam ja samo načeo istražiti u punom obimu.

Nakon devetogodišnjeg odsustva iz Srbije, tokom kog perioda sam živeo, radio i studirao u Velikoj Britaniji i Nemačkoj i na kraju doktorirao istoriju na Kembridžu, prošle godine sam se sa porodicom privremeno vratio u Leskovac. I shvatio da se od mog odlaska iz grada dosta toga dogodilo kada je popularizacija istorije međuratnog Leskovca u pitanju, iako je moja knjiga ostala prilično nepoznata široj publici, budući da nikada nije doživela promociju.

ZLATNO DOBA I KRITIKE

Najpre, u gradu se početkom ove decenije pojavio poznati srpski novinar Zvonimir Šimunec, koji je odrastao u Leskovcu, sa lepom idejom snimanja igrane serije na temu događaja iz istorije grada između dva rata. To je bio povod za naglu popularizaciju priče u koju su se odmah uključile gradske i državne institucije, što je za svaku pohvalu i ne tako čest slučaj u Srbiji. Snimljena je dokumentarna emisija o Leskovcu između dva rata, a Narodni muzej iz Leskovca je priredio izložbu pod nazivom Zlatno doba Leskovca, koja je 2015. premijerno predstavljena u izložbenom holu RTS-a u Beogradu.

Izložbu je pratila istoimena ilustrovana knjiga u izdanju leskovačkog muzeja, ponovo u saradnji sa Šimunecom. Najavljena je i nova stalna postavka pod istim nazivom, Zlatno doba, u muzeju u Leskovcu, iako je to još “work in progress”. Usled svog tog zanosa, stigla je međutim i kritika Hranislava Rakića, istoričara leskovačke radničke klase inekadašnjeg dugogodišnjeg direktora Muzeja, u vidu knjige Naličje zlatnog doba Leskovca, jedan prilično oštar odgovor upućen njegovim mlađim kolegama. Usledile su svađe, pale su teške reči, umešali se i lokalni političari, a lokalni mediji su uglavnom stali na stranu (uslovno rečeno) mlađih, nazivajući ove starije pežorativno komunistima, verovatno time sugerišući kako komunisti po ubeđenju ne mogu biti istoričari po profesiji.

Tako su nade i očekivanja da bi moja knjiga o modernizaciji međuratnog Leskovca mogla da usmeri dalja istraživanja na temu Srpskog Mančestera – koristimo veliko S jer govorimo o nadimku – ka nekim bitnim društvenim procesima i promenama koje se mogu pratiti u tom periodu naše istorije i to na jedan metodološki savremeniji način, a za koje Leskovac usled svog specifičnog istorijsko-ekonomskog razvoja pruža odlične uslove za istraživanje, čini se ostali neispunjeni.

Diskurs je ostao na panegiričkom favorizovanju neke od društvenih klasa, viših klasa sa jedne i radničke, sa druge strane. Dok veći deo sugrađana čini se podržava novi pristup istoriji grada oličen u Zlatnom dobu, tražeći u slavnoj predratnoj prošlosti beg od sumorne svakodnevice, a u posleratnoj istoriji grada uzroke i izgovore za mnogo toga lošeg što im se dogodilo u poslednjih tridesetak godina, stara garda se čini se još više ušančila u stavu o potrebi bezrezervne odbrane istorije ugnjetavane radničke klase i osude surovih buržoaskih eksploatatora.

Da li je, dakle, između dva rata Leskovac živeo svoje zlatno doba i šta uopšte ta sintagma znači ili je bio grad nesrećnih, ugnjetenih i obespravljenih?

POČETAK PRE VELIKOG RATA

Najpre, izraz “zlatno doba” automatski implicira kako sve što je prethodilo 1918. i usledilo nakon 1941. zapravo bledi u poređenju sa sjajem Leskovca između dva rata. Sama knjiga Zlatno doba Leskovca to očigledno sugeriše. Fokus je na leskovačkim višim klasama, industrijalcima i trgovcima, privredi grada, njegovim istaknutim pojedincima i njihovom načinu života. Ali, neke stvari odmah upadaju u oči; najpre, Leskovac nije doživeo svoj ekonomski procvat u međuratnom periodu već u decenijama pre 1914, kada je prva generacija industrijalaca vešto i na vreme iskoristila razne povoljne okolnosti u tadašnjoj Kraljevini Srbiji; ono što je usledilo nakon 1918. uglavnom je održavanje i nadgradnja. Drugo, čak i pod pretpostavkom da međuratni Leskovac jeste bio sav od zlata, upada u oči potpuno odsustvo radnika iz ove knjige sa mnogo lepih fotografija, malo teksta i bez spiska korišćene literature.

Ako smo danas već svi toliko ponosni na Srpski Mančester, onda bi trebalo da znamo koje klase čine jedno industrijski razvijeno mesto u Evropi prve polovine 20. veka; to su: vlasnici kapitala, srednja klasa (u slučaju međuratnog srpskog građanskog društva ono što zovemo inteligencijom, plus trgovci) i naravno radnička klasa. Međutim radnici, kojih je tokom 1930-ih u Leskovcu, gradu od dvadesetak hiljada stanovnika, bilo oko 3.000 (ne računajući njihove porodice), potpuno su nevidljivi u ovom izdanju leskovačkog muzeja, a po svoj prilici neće ih više biti ni u novoj stalnoj postavci.

I najzad pitanje – gde su žene? Da li je zaista moguće da nijedna žena nije dala svoj pečat razvoju međuratnog Leskovca u dovoljnoj meri da zasluži mesto u izdanju Zlatno doba Leskovca?

Krenimo od radništva. Srpsko društvo 2019. veoma je ostrašćeno i stvari se posmatraju prilično crno-belo. Na sam pomen radničke klase, prva asocijacija mnogim građanima Srbije danas je komunizam. Ali, to su dva sasvim različita pojma i nikako se ne mogu poistovećivati. Interdisciplinarno proučavanje radničke klase, njenog načina života, kulture i istorije je u punom zamahu širom sveta, sa mnoštvom specijalizovanih časopisa posvećenih ovoj temi. Radnička klasa, dakle, nije isključiva osobenost političkog sistema koji smo imali u Srbiji i Leskovcu posle 1945. već presvega društveno-ekonomskog procesa zvanog industrijalizacija, nebitno da li je u pitanju država sa komunističkim ili liberalno-demokratskim političkim uređenjem.

S druge strane, u svom odgovoru na Zlatno doba Rakić idealizuje tadašnju radničku klasu prilično nekritički; stiče se, čak, utisak kako su radnici samo sredstvo autorovog obračuna sa predratnim bogatašima. Kao takva, zbirka nabacanih dokumenata i novinskih članaka iz međuratnih radničkih časopisa, bez ikakvog komentarisanja i stavljanja u širi kontekst priče, verovatno ima za cilj da kod čitalaca izazove sažaljenje prema radnicima i netrpeljivost prema industrijalcima.

Zapravo, kada se o ovako izloženim dokumentima malo bolje razmisli, nameće se samo jedan zaključak koji je autoru ovog teksta odavno poznat: da je leskovačko radništvo tokom 1920-ih bilo prilično neorganizovano i nesposobno da se izbori za svoje interese organizovanom akcijom. Ono što bi adekvatna analiza verovatno pokazala je da je to odsustvo borbenog duha rezultat još uvek nedovoljno razvijene klasne svesti, bar tokom prve posleratne decenije. Stvari će se promeniti tokom 1930-ih, kada će se javiti sve potrebne manifestacije koje sugerišu postojanje jedne potpuno profilisane radničke klase – znači šire grupe ljudi koja razume da postoje određeni zajednički ciljevi, interesi i ideje koje ih povezuju i time definišu kao jedinstvenu društvenu grupu.

Time naravno ne aboliramo predratne leskovačke bogataše, niti sugerišemo da su svi redom bili altruisti i filantropi. Naprotiv, bili su obični ljudi sa vrlinama i manama; među njima su bile česte svađe, sudski procesi, međusobna optuživanja, a bilo je i slučajeva kada su se naslednici među sobom javno prepucavali po novinama. Ako su takvi bili u svojim međusobnim odnosima, teško je pretpostaviti da im je dobrobit njihovih radnika bila visoko na listi prioriteta. Mnogi industrijalci su se dugo nakon završetka Prvog svetskog rata opirali obaveznom prijavljivanju i osiguranju svojih radnika, uz prećutno odobravanje nadležnih organa. Ali i sami radnici su najčešće bili veoma prosti ljudi, uglavnom nedavno doseljeni sa sela i nenaviknuti na novi način života. Među njima je bio široko rasprostranjen alkoholizam, nasilje u porodici, nebriga o sopstvenoj deci koja su prepuštana ulici i robovanje drugim porocima, poput kocke.

IMUNI NA KULTURU

Drugo važno pitanje je u kojoj meri i po kojim standardima možemo pisati hvalospeve gradu sa nepostojećom osnovnom infrastrukturom? Međuratni Leskovac nije imao ni vodovod, ni kanalizaciju, ni asfaltirane ulice, niti uređeno korito reke Veternice; nije imao čak ni uređenu zelenu pijacu, pa se voće i povrće subotom, kada je pijačni dan, prodavalo po ulicama. Pitanje je kada bi i da li grad dobio svoj lepi centralni gradski park, da 1927. nije donet državni zakon o parkovima. Jedine tri ulice koje su tek 1938. asfaltirane, bile su one koje su vodile ka Nišu i Skoplju, kao i glavna ulica koja ih je spajala prolazeći kroz grad; međutim, glavni razlog zbog koga su te tri najveće ulice dobile modernu podlogu, a nešto ranije bio izgrađen moderni most preko reke umesto starog drvenog iz osmanskog doba, bio je taj što su bili deo držanog puta Beograd–Skoplje.

U gradu fabrika i kafana, građanstvo je bilo dosta ravnodušno i nezainteresovano za klasičnu kulturu, a suprotno današnjem verovanju, odnos prema crkvi i religiji se i tada kao i danas svodio na formalizam. Gradski intelektualci su bili očajni zbog ovih problema. Potrošeno je mnogo papira i mastila tokom tih dvadesetak godina u ukazivanju na osnovne društvene, komunalne i infrastrukturne probleme grada i na pokušaje razumevanja razloga za stalnim odlaganjem njihovog rešavanja.

I tu dolazimo do jedne jako bitne poente koju u današnjem Leskovcu malo ko pravilno razume kada je u pitanju istorija grada pre 1945: privredna modernizacija nekog društva ili jednog njegovog dela ne podrazumeva automatski i društvenu ili kulturnu modernizaciju! Leskovac je bio vrlo dobar primer ovog pravila – jedno privredno izuzetno razvijeno mesto, ali čija kulturna i društvena modernizacija nisu paralelno pratile i njegov ekonomski razvoj, ili su jednostavno kasnile. Odavde proizilazi zaključak da najveći gradski bogataši i industrijalci zapravo nisu bili nosioci društvenih i kulturnih promena u gradu, što je preovladavajuće mišljenje u današnjem Leskovcu već su, budući da su poticali iz starih, patrijarhalnih i konzervativnih porodica, često bili protivnici promena, naročito u prvim godinama posle Velikog rata. Moderne uticaje sa strane su pre svega donosili i širili intelektualci, kako rođeni Leskovčani školovani na strani, u Beogradu ili inostranstvu, tako i ljudi sa strane, koji su zbog službe ili posla dolazili u grad. Često su to bile osobe iz zapadnih i severnih krajeva nove države. Ovi ljudi su sa sobom donosili nove običaje i iskustva, interesovanja, norme ponašanja, načine oblačenja, itd.

Drugi nosilac modernizacije je bila popularna kultura: strani filmovi, zapadna muzika, stripovi, petparački romani, prestonički časopisi i sl., koji su podjednako snažno uticali na mlađe pripadnike svih gradskih klasa, naročito u godinama pred Drugi svetski rat. Po mom mišljenju, upravo ta otvorenost prema svemu novom i savremenom i težnja da se uhvati i održi korak sa velikim svetom kome je (smatralo se) Leskovac pripadao, a koja je u jednom trenutku na prelazu decenija pobedila otpore, osnovna je razlika između tadašnjeg i današnjeg srpskog društva.

DINAMIČNA TRANSFORMACIJA

Drugi problem većine nedavnih debata o Srpskom Mančesteru je kontekstualizacija. Ovako napisane i knjiga o zlatnom dobu i odgovor na nju stoje prilično van konteksta opšte srpske i evropske istorije tog doba i čitalac ne stiče uvid u mestu Leskovca i njegove radničke klase u nekim širim društvenim, kulturnim i ekonomskim procesima tog doba. Kao rezultat toga, čitaoci bi mogli da izvuku pogrešan zaključak o značaju grada, čemu doprinose i hiperbolični stil pisanja i česta preterivanja.

Leskovac je bio jedan od pionira srpske industrijalizacije, imao mnogo fabrika i radnika i kao takav bio verovatno najrazvijeniji industrijski centar južno od Beograda. Ali u novoj državi nastaloj 1918. on je ipak jedan od manjih centara i nije mogao da se poredi sa industrijski razvijenijim gradovima na severu države, onima koji su se razvili u doba Austrougarske. Jedno od poglavlja Zlatnog doba Leskovca nosi naziv “Mančester na Balkanu”; ali Leskovac nije bio jedini grad na Balkanu sa ovim nadimkom – Gabrovo je u istom periodu bilo poznato kao Bugarski Mančester. Leskovac ima svoju lepu i za proučavanje uzbudljivu prošlost; ali prošlosti ne treba pridavati značaj koji ona nije imala.

U čemu je onda značaj Srpskog Mančestera? Pre svega u izuzetno dinamičnoj transformaciji koju je leskovačko društvo doživelo u relativno kratkom periodu 1918-1941. To je dokaz da jedno društvo koje je i pored otpora nekih lokalnih krugova spremno da se menja pod uticajima sa strane, može da grabi ka društvenom progresu krupnim koracima; potrebni su volja i određeni preduslovi. Možemo reći da su se u slučaju Leskovca sve kockice složile: jedna grupa ljudi je svojom preduzimljivošću obezbedila sredstva, druga grupa je svojim radom stvarala vrednost, a na ekonomskoj osnovi koja je time nastala treća grupa je svojim intelektom i iskustvom stečenim na strani krenula da menja grad i modernizuje ga. Možda jedni druge nisu voleli i nisu se razumeli, ali bez ijednog od ova tri elementa Leskovac kakvim ga znamo pred rat 1941. nije bio moguć.

Kako je ta transformacija bila brza i dinamična, ostaci starog društva su opstajali paralelno sa obrisima novog koje se pojavljivalo na horizontu i to je gradu davalo onaj specifični izgled, kombinaciju orijentalnog i evropskog.

U slučaju međuratnog srpskog građanskog društva, retko koje drugo mesto je doživelo tako velike promene u tako kratkom periodu. Upravo zbog toga Leskovac istoričarima pruža izuzetnu priliku za proučavanjem svih velikih društvenih procesa karakterističnih za prelaz 19. u 20. vek, a koji su u Srbiju po pravilu stizali sa zakašnjenjem, i načina na koji su oni delovali u mikro uslovima. Ovde ne govorim samo o lokalnim istoričarima – Leskovac ima izuzetan značaj za srpsku društvenu istoriju prve polovine 20. veka.

Industrijalizacija, nastanak klasnog identiteta u jednom društvu koje nije imalo formirane klase, formiranje radničke klase, emancipacija žena, začeci potrošačkog mentaliteta, sukob klasične i popularne kulture, dolazak masovnog društva na Balkan.., sve su to teme za čije proučavanje Leskovac pruža izuzetne mogućnosti. Uz sve to stoji naravno i pitanje zbog čega su neki problemi sa kojima se susretao međuratni Leskovac aktuelni i danas, sto godina kasnije?

I za kraj važno podsećanje: Srpski Mančester je bio samo jedna od faza u razvoju grada. On nije mogao da postoji bez onoga što mu je prethodilo, a postavio je osnove za mnoge stvari koje su urađene nakon njega. Ostrašćenost prema periodu nakon 1945. nema smisla, jer je Leskovac i u okvirima privrede socijalističkog modela i dalje bio značajan industrijski grad. Tačno je da su ubrzo po oslobođenju počinjeni zločini od strane novih revolucionarnih vlasti i o tome se mora pisati; ali ovde govorimo o nekim dugotrajnijim društvenim procesima.

Karikatura Skepticizam, objavljena u leskovačkim Nedeljnim novinama 8. aprila 1934.

Važan i razvoj posle 1945.

Ne zaboravimo da su vodovod, kanalizacija i asfaltiranje ulica u grad stigli tek nakon 1945, iako je predratni Leskovac bio dovoljno bogat da reši ove goruće probleme – pa ipak nije! Grad je tek u socijalističkom periodu dobio muzej i stalno pozorište (pošto je u Srpskom Mančesteru ta institucija kulture trajala nepune tri godine, 1926-1929, pre nego što se ugasila usled nezainteresovanosti publike, dok dva amaterska pozorišta koja su radila tokom 1930-ih ipak nisu imala stalni repertoar). Biblioteka je oformljena tek 1935, nakon dugih i upornih nastojanja predsednice Narodnog univerziteta Dare Krdžalić da objedini nekoliko manjih fondova raznih udruženja, koji su tada postali knjižnica i čitaonica pri Narodnom univerzitetu. Pa i to je bio samo jedan lokal na glavnoj ulici; prava gradska biblioteka je morala da sačeka posleratno vreme.

Nisam siguran ni da bi komparativna analiza kulturnog života grada tokom 1930-ih i recimo 1960-ih ili 1970-ih, bila na strani onog prvog. Naravno, i Leskovac nakon 1945. ne bi izgledao onako kakvim ga pamtimo da nije bilo Srpskog Mančestera. I pored promene režima nakon Drugog svetskog rata, između perioda pre i posle 1945. postoje neki kontinuiteti koje srpska istoriografija tek treba da uoči i istraži.

Bilo bi lepo kada bi drage kolege iz leskovačkog muzeja još jednom razmislile o nazivu i još više o sadržaju nove postavke koja je u fazi pripreme. Možda bi neko ime slično naslovu ovog teksta bilo prikladnije; istorijski je tačnije i ima manji potencijal za podele ‘za i protiv’, kakve prate postojeći projekat. Stvaranje nerealne slike o prošlosti nam neće pomoći u boljem razumevanju sadašnjosti. A to je osnovni zadatak istorije, zar ne?

(Foto: Iz zbirke Zavičajnog fonda..)

piše: Perica Hadži-Jovančić

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*