Leskovac do Jerusalima

Da život ima svoje planove, svako od nas može zaključiti zbog nečeg neplaniranog što se desilo baš njemu, ili nekome njemu bliskom. Priča Marijane Kubar, leskovačke spisateljice, koja više od dvadeset godina živi u Jerusalimu, pravilo o nepredvidivosti ljudskih sudbina nanovo potvrđuje.

NNR: – Možete li se ukratko predstaviti našim čitaocima, ono što smatrate da je bitno da znaju?

-Ja sam Marijana Kunbar (rođena Petrović), pisac, pesnik i romansijer, književnoj javnosti poznata pod pseudonimom Selma. Rođena sam u Međi, selu u opštini Leskovac, gde sam i završila srednju školu. Odlazak na studije u Nišu, na Filozofski fakultet, odsek sociologija, bio je presudan u mom životu jer sam tamo upoznala svog supruga, palestinskog studenta građevine. Rodila se ljubav i ubrzo smo se venčali i preselili u Jerusalim, gde i danas živimo. Imamo troje dece i dvoje unučadi.

NNR: – Kada ste počeli sa pisanjem?

Marijana Kunbar: – Oduvek sam imala dara za pisanje, još u osnovnoj školi, u Brestovcu, imali smo svoj časopis u kome smo objavljivali pesmice. Kasnije sam taj dar za pisanje možda malo potisnula, ali ne i izgubila. Drugačiji način života, nostalgija koja je uvek prisutna, moja preosetljivost, učinili su da opet počnem da pišem. Počela sam s poezijom, izdala prvu zbirku pesama 2016. godine pod naslovom „Buđenje“, a onda te iste godine i drugu pod naslovom „Pesme kao tragovi i ples“. Treća zbirka pesama, pod nazivom „Oluja“ je izašla 2017. godine, a četvrta, „Šaka mraka“, 2018. godine. Te godine izašao je i prvi roman „Žena s dušom kameleona“ (koji je dobio nastavak 2021. godine), a 2020. roman „Vazda“. Objavljivala sam u mnogim književnim časopisima, a dobitnica sam i mnogih nagrada i priznanja. Dugo godina imala sam i svoju rubriku u magazinu ONA pod naslovom “Naš glas iz Jerusalima”, gde sam objaljivala kratke humorističko realne priče iz života.

NNR: – Naš prvi kontakt je bio kroz konkurs koji je raspisala Nova Naša reč. Da li se može reći da je pisanje Vaš „glavni zanat“?

Marijana Kunbar: -Moj „glavni zanat“ u životu je biti srećna i učiniti srećnima ljude s kojima živim, moju decu i moju porodicu. Zato sam se, dok su deca bila mlada, posvetila potpuno njihovom odrastanju i vaspitanju. Mi žene smo te koje se više vezujemo za ljude i stvari, imamo sposobnost da jasnije prepoznamo vrednost i lepotu, a i jače smo, tvrdoglavije u onome što želimo. Vreme je na našoj strani i pomaže nam da se ostvarimo u svim svojim ulogama. Pisanje ne doživljavam kao zanat. Za mene je to više potreba da se oslobodim nagomilanih emocija, iskažem suptilnost svoje duše, ali i dokažem svoje umeće pripovedanja, dar da izgradim sebe i svoj prepoznatljivi stil. Danas kada su se moji romani prodaju u hiljadama primeraka, kada znam da ljudi prihvataju i prepoznaju ono što radim, znam da sam na dobrom putu.

NNR: – Imate li nekog ko vam je književni uzor, bio on domaći ili strani pisac,pesnik?

Marijana Kunbar: -Meni je nekako još iz srednje škole ostala ta ljubav prema ruskoj književnosti, a i s godinama ostala najbliža mom senzibilitetu. Braća Karamazovi, ta širina i dubina književnosti Dostojevskog je nešto što me fascinira. Naravno volim i domaće pisce, Crnjanskog koji je pisao i poeziju i prozu, Seobe i Sećanja, pa Ljubav u Toskani. Tu su još i Bora Stanković, Andrić… Volim da čitam i uvek nosim neke knjige sa sobom, i ovde iz domovine, da mogu prenela bih sve knjige u Jerusalim.

Likovi Bore Stankovića su, kako to Dučić reče, iz kraja naše najstrasnije muzičke melodije, naših najmanje govorljivih ljudi, naših žena najzatvorenijih u sebe, iz oblasti najstrožih odlika dubokog palanačkog porodičnog morala. Oni pate od teškog „derta“, njihov „žal“ je veliki, njihova pesma „žalna i teška“. Takve ličnosti možete pronaći i u mojim delima. Bora Stanković je ovekovečio jedan nestali svet starog Vranja, ja u svom romanu Vazda, takođe, pokušavam da sačuvam od zaborava jedan drugi svet koji velikom brzinim nestaje. Bora Stanković i danas živi u svakom sokaku kojim su prošli njegovi likovi, i ja bih volela da ostavim tragove u nekim mojim sokacima. To je nešto drugačije u odnosu na ono što sam dosad napisala. To je poklon mom rodnom kraju. Imala sam sreću da sam rasla u Međi, jednom bajkovitom selu kroz koje protiče Pusta reka. Tu je nekad postojalo i jezero. Verujem da ga najstariji stanovnici sela još uvek pamte, i da su ga često pominjali u vremenima kada su uz razgovor i pesmu provodili večeri. Leti su se komšije i rođaci okupljali kod nas u dvorištu, a zimi u toploj prostoriji uz vatru. A onda bi krenule priče, smeh, ponekad bi i suze pošle dok su navirala sećanja, puno puta i pesma. Sve sam to ja upijala i arhivirala negde duboko u sebi. Znala sam da ću jednoga dana tim pričama morati da otvorim vrata i pustim ih u svet. Bila su to divna prošla vremena kada su kuće mirisale na pečeni hleb i sveže mleko, a ljudi na tihu radost i nadu.

NNR: – Kako Vam se čini život u drevnom gradu sa bogatom tradicijom?

Marijana Kunbar: -Jerusalim je sveti grad, u kome podjednako imaju korene tri religije. Na njegovim ulicama mogu se čuti svi jezici sveta. Mnogo puta mi se desilo da sam čula ljude koji govore srpski, obratila sam im se. Iz toga su se izrodila i mnoga prijateljstva, koja do danas žive. Došla sam jednom davno, mlada i puna snova , došla i ostala. Jerusalim me je prigrlio svojom svetlošću, uvukao mi se u srce. Jerusalim je neponovljiv. U svojoj dugoj istorijii, dva puta je potpuno razoren, dvadeset dva puta osvojen i oslobađan četrdeset četiri puta. Ipak, ja sam bila zaista uporna da sačuvam državljanstvo i da decu upišem kao Srbe. Moramo znati ko smo da bismo znali kuda idemo. Da bismo upoznali sebe, moramo upoznati poreklo, istoriju! To nas čini drugačijim od nekog Nemca ili Amerikanca. Ako zaboravimo ko smo, onda nikada nećemo upoznati ni sami sebe. Moja deca žive u Jerusalimu, govore ovdašnjim jezikom, ali znaju i srpski. U njihovim venama teče i srpska krv, a krv nikada nije bila voda. Iznenadila sam se kada sam na fejsbuk profilu svoga sina ugledala fotografiju Kosova na kojoj piše: „Kosovo je Srbija!“ Naravno, pitala sam ga da li zna šta to znači. Iznenadilo me je koliko je upućen, koliko mu je poznato sve što se tamo događa.

NNR: – Koliko često dolazite u rodni kraj?

Marijana Kunbar: -Moja domovina je Srbija, tu sam rođena i tu su mi koreni. Jerusalim je mesto gde živim, gde takođe imam dom i porodicu, uspomene. Ali, jedno ne potiskuje drugo i ne zamenjuje se, to je nemoguće. U Srbiji imam majku i brata, prijatelje iz detinjstva i mladosti. Dolazim svake godine, obavezno. Napunim srce lepotom domovine i živim od toga do naredne posete.

NNR: – Pratite li dešavanja u Srbiji?

Marijana Kunbar: -Naravno, i u ovoj eri svetskog medijskog mraka trudim se da budem objektivno obaveštena. Kao i mnogi naši građani želim promene, ali ne tako što bi smo doveli Evropu kod nas sa njihovim zakonima, tradicijom i kulturom već tako što bismo mi otišli u Evropu i svet i poneli i sačuvali našu tradiciju i kulturu. A mi Srbi i imamo na šta da budemo ponosni.

NNR: – Imate li poznanike, prijatelje sa naših prostora u Jerusalimu, ili u drugim delovima Izraela?

Marijana Kunbar: -Imam prijateljice među Srpkinjama, ali i među Bosankama, Hrvaticama, imam prijateljicu Rumunku. Tako je to kada živite vani, naše je sve što nas je ikad spajalo i naše je sve što nas i danas spaja, a pre svega ta ljubav prema našem, onog iz naših krajeva, našeg govornog područja, naših običaja, naše kuhinje, našeg podneblja, a pre svega našeg čoveka …To naše, balkansko, zajedničko, neprocenjivo…

NNR: – Šta biste savetovali ljudima iz ovih krajeva koji bi hteli da dođu u deo sveta u kome živite? Na šta treba da obrate pažnju?

Marijana Kunbar: -Živim ovde više od dvadeset godina, volim miris starih zidina, popodnevno mešanje glasova dok šetam ulicama, vrevu, visoke letnje temperature, blagu zimsku klimu. Jerusalim ima istočnjačku dušu i moderni duh. Ne možete da ga ne volite. U ovom gradu najčistijih molitava ne možete, a da se ne pomolite i za njega, za sve ono što volite i što vam je srcu drago. Bog je umoljiv, i molitve se ostvaruju.

Ekipa NNR

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*