Kazivanje Dragojle Cakić Savić (7)

LESKOVAC

Upoznam Veljka sa željama muter Dragojle, a on, zamislite, ne mogu ni da izgovorim: „Ko ih jebe. Oni misle da mi ovde, u Austriji, seremo pare“! Jezus Marija. Ako hoćeš da budeš srpska snajka mora da znaš sve varijacije srpskog glagola. To sam tako lepo savladala. Ima da se čudite šta je sve Rozmari naučila. I to pravilno, jer taj srpski glagol ispadne smešan ako se ne izgovori u pravo vreme i za pravo mesto. Tu ne mogu da omašim. Časna reč. „Onda, Veljko, da im kupimo samo Mocart kugle. Mogli bi i neku knjižicu o Salcburgu i Mocartu, pa da im ja čitam i prevodim“. „Aman Rozi, ti ne poznaješ moju familiju. Ima da me pituju dal se viđujem sa Mocarta u Salcburg“. Oćutah ja njegovu šalu. Misli da je mnogo bistar, a ja sam videla da kod Savića ima i pametnijih i vrednijih od mog Veljka, ali za pravu srpsku snajku muž je na prvom mestu i on je za nju i najsposobniji, i najhrabriji, i sve naj. Znam kada treba da ćutim, da bi moja neizgovorena bila zlatna. Ovo sam naučila u Srbiji. Svaka čast.
Razmišljam šta da im odnesem, a Veljko gleda utakmicu i malo malo psuje nogu igrača što nije dao gol. Austrijski muž to ne bi radio. Veljko je toliko namrzo fudbalske sudije da želi da im se pomoča u pištaljku. To priča samo srpski muž. I baš kad se Veljko obradova golu, meni sinu šta treba da im kupim. Ali to puno košta. Mora Veljko da da saglasnost. Zagrlim ga i šapućem mu nešto mnogo lepo na uvo. „Rozi, pusti me da odgledam još ovih zadnjih deset minuta, molim te“. Ugasi on televizor tri minuta pre kraja. I ja se pokažem kao dobra srpska snajka, jer moj Veljko dade saglasnost. Podignemo pare iz banke, stignemo u Vlase samo sa Mocart kuglama. Sutradan odemo u prodavnicu „RADAN“ u Leskovcu i kupimo električni šporet marke SIMENS, mašinu za veš marke IGNIS i frižider marke GORENJE.
Obradova se deda Trivun: „Nek si jebe majku!“, a muter Dragojla isto radosna:
„Zajebali su vek“! Odmah vidim da se muter Dragojla više raduje od deda Trivuna, što mi je posebno milo, jer će ona i da kuva, i da pere, i da čuva hranu. Dođe sin od tetina Profira da pomogne Veljku da rasporede i puste u rad ove uređaje. Čim ugleda mašinu za veš , reče da u Vlase nije još stigla voda sa pritiskom, potrebnim za mašinu, te predloži da je stavimo u plevnju dok se ne izgradi vodovod. Deda Trivun odmah ripi sa tronošca: „Ovde su, pred izbori, dva puta puštali vodovod. Da im ga natitkam majke pokvarene. Lažev narod. Ja ću gim odnesem moje gaće pod nos i ima da vidite kako će u Vlase da dođe voda sa taj pritisak“. „Dedo, ne jedi govna. Drži si jeziče u kutiče. Ja nemam pare da te ponovo vadim iz aps“, – razgalamio se Veljko, ljut što smo se prevarili sa mašinom za veš. Šta da radiš. Želiš najbolje, a ono se ispili, kad se najmanje nadaš, kako kaže deda Trivun, neka nezgodacija. Ipak, vratismo mašinu i dobismo pare nazad. Isto kao u Salcburgu. Vidi se napredak u Leskovcu.
Moj otac Hans Siber je odrastao u Baden-Badenu, a molerski zanat je učio u Beču kog poznatog majstora Oskara Šolemana. I u vreme kada je dobio majstorsko pismo, Hitler je Austriju pripojio Nemačkoj, te je moj Hans bio soldat u nemačkoj vojsci. Govorio je da, u to vreme, ni jedna vojska na svetu nije imala tako dobar egzercir. Tata je imao dosta švapske krvi, – znaš ono, red, rad, disciplina. Neću da lažem. Kada je počeo rat, pošalju ga u Poljsku. On i brat momci, a starija sestra se udala i preselila u Salcburg kod muža. Deki i baki jave vojni organi da im je zet oboren iznad Minska, a sin Volfgang, Hansov brat, poginuo u Budimpešti. O mom ocu ne znaju ništa, ali se nadaju da će im Bog sačuvati Hansa živog i zdravog.
Nemci iz Grčke beže ka severu, a Hansova jedinica dobija komandu da se stacionira u jednom selu ispod Avale. Ubrzo počnu borbe za oslobođenje Beograda i tatu zarobe partizani, pa ih odvedu u jednu fabriku u Rakovici. Pola godine kusaju samo čorbu od zelja i krompira sa malo tvrdog hleba. U proleće dođe jedan partizanski oficir sa folksdojčerom, koji prevodi: „Vi ovde sedite besposleni i zatvoreni. Našu zemlju su razorili nemački avioni, nemački topovi, nemački tenkovi, nemačka pešadija, folksdojčeri, Bugari, Mađari, Italijani i domaći izdajnici. Komunistička partija je donela odluku da počne obnova i izgradnja naše lepe i ponosne domovine. I vi treba da date svoj doprinos napretku naše napaćene, ali dostojanstvene zemlje. Potrebni su nam ljudi raznih zanimanja i struka. Ono čime ste se bavili u civilstvu, radićete i kod nas“. I otac Hans upiše svoje molersko zanimanje. Sutradan, počinju da prozivaju ljude po timovima, od tri čoveka do pet ljudi sa istim zanimanjem, a svaki tim ima svog komandira partizana, čije se ime isto javno čita. I komandir odmah izvodi svoju ekipu švapskih zarobljenika iz fabričkog kruga. Idu brzo u obnovu i izgradnju. Razumete.
Hans Siber je sa Piterom Runkelom, folksdojčerom iz Bečkereka i Konradom Kuncom, Švabom iz Leverkuzena, bio u timu molera. Njihov komandir se zvao Branko, partizanski oficir sa tri zvezde na rukavu. Sramota me što ne znam njegovo prezime. Tata Hans je uvek govorio: „Moj komandir Branko …“, ali bez prezimena.
Komandir Branko dovede svoju molersku ekipu u vilu na Dedinju. Nakon upoznavanja sa njegovom drugaricom Cacom, raskošne građe i rapava glasa, Branko povisi ton: „Ja sam vas uzeo na revers i mora da vas vratim na revers. Zarobljenik Hans će biti vođa tima. Vi ćete da molerišete tamo gde mu ja kažem. Ima samo dvadeset i pet godina. Ja sam u njegovim godinama krenuo u revoluciju kao borac, ali školovan, i sada sam komandant. Za manje od četiri godine prešao sam put od Skobalja do Dedinja. Idemo Hans da pregledamo šta je od alata i materijala poslao Grga iz Četvrtog rejona“. Sa njima ode i Piter kao prevodilac.
Komandir Branko se vratio ljut i besan, duvajući zajapureno u telefon: „Dajte mi Grgu…Kako ga nema…A tu si. Slušaj, ovo đubre od molerskog pribora ti vraćam,…Kako šta. Guma na valjcima pocepana, četke neoprane, merdevine male, lonac probijen, odela prljava i kratka, košulje neoprane, gojzerice rasparene, iz jedne kante krali kreč i sipali vodu… Nemoj da ti ja dođem, govedo moravsko. Ja sam lično proverio bezveznjakoviću palanački,…Overen mi je spisak po kome će moje Švabe da kreče i molerišu…Ne pominji mi Dragicu. Njen muž je pristupio pokretu kada je Italija već kapitulirala…Oni komunisti. Ne seri. Mogu i njih da stavim na spisak, ali samo kao poslednje…Baš ću tebi da kažem ko je prvi. Pa sigurno istaknuti i zaslužni drugovi… Šta tebe boli za moga kuma. Ako ti je skinuo žensku, nije ti skinuo čin… Ja i moje Švabe nećemo da radimo sa otpacima. Švapski moleri rade stručno i kvalitetno… Grgo, ne gubi vreme, nego odmah uputi dežurnog kod mene. Po njemu ti šaljem kompletan spisak za moleraj. Mora sve da bude ganc novo… Pa ako ti se ne dopada nemački ratni motocikl sa prikolicom, pošto ne možeš da pronađeš gume za njega, vrati ga Đoletu, koji ti ga je i poklonio. … Znaš kad bi ga ti dobio od mene. Nikad… Ma ja znam sve kako ste muvali sa marmeladom…. Izvrši što ti kažem. Siguran sam da imaš sve novo u magacinu….Imam te u vidu, ne brini. Javljam ti lično kada dođe vreme. Pa bar ti znaš da kad ja nešto kažem, da je kazano“!
Posle nekoliko dana komandir Branko je utvrdio da Grga nije sve poslao,iako mu je faktura bila istovetna sa Brankovim spiskom. Međutim, sve je bilo novo i celo, te je komandir ipak bio zadovoljan: „Što ti je Srbin. Voli da ukrade, pa to ti je. Ti, Piter, nemoj sve da prevodiš. Mi smo krenuli u borbu ne samo da isteramo okupatora i buržoaziju, nego da obezbedimo da naš čovek bude slobodan, da diše, što se kaže, punim plućima, da stvorimo novog čoveka i da ti ljudi budu sigurni da je čovek naša najveća vrednost. Dabome. A kako to možeš, reci mi Piter, molim te, sa lopužom Grgom i onom kurvom Dragicom, koju sam, na jedvite jade, uspeo da smenim sa mesta sekretara i blagajnika antifašističkog fronta žena.“

(Nastaviće se)

Strahinja T. Kostić

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*