Kazivanje Dragojle Cakić Savić (12)

Odmah sam se setila razgovora Veljka sa zetom Mikanom: „Kad ih zoveš na svadbu, kaži im da Veljko i Rozi ne mogu šporete, bicikle, frižidere, pegle, satove, čaše, šerpe, lonce, escajge, i ostalo da voze u Salcburg, nego da pare, koje su odvojili da potroše za gore navedene poklone, stave lepo u koverat, i svoje ime i prezime, i zapečate koverat. Rozi i ja ćemo se, kad oni žene i udaju, revanširati“. Kao sada da ga čujem: „U dupe ih cicijaško! Poviše će dobijemo kad ih teraš da daju pare i da se potpišu na čestitki za naše venčanje!“
Možda moj Veljko ima smisla za biznis. Na veridbi, kad je Gavra prestao da priča o trubačima iz Vladičinog Hana, moja Izabela upita Veljka: „Mladi gospodine, kako mislite, na ovoj skupoći i nesigurnosti, da vodite svoju porodicu. Pogotovo je ovo moje pitanje opravdano, ako se ima u vidu da Rozmari, kao poštanska službenica, nema nekih uslova za veći napredak i bolju platu?“ Veljko prestade da jede palačinke u šatou, pogleda u mene i osmehnu se: „Nisam hteo da vam kažem, ali ste me sada povukli za jezik. Imam neku ušteđevinu, a kreditni rejting mi je vrlo dobar, pa bih kupio radionicu za automobile i dostavna vozila, i , uz nju, prodavnicu rezervnih delova. Od popravki, ispitivanja i pranja vozila može da se zaradi, ali mršavo. Međutim, ako imate i prodavnicu delova, a sa njima prodajete i razne džidžu midže, zarada je znatno veća.“ Izabela odmahnu rukom u stilu „Nema ništa od toga“, ali se Veljko ne naljuti. Znam ja kada se on ljuti. Odmah mu zelene oči poprimaju braon boju. Nisam se ja džabe zabavljala sa njim više od godinu i po dana.
Muter Dragojla me nije propitivala, nego je savetovala: „Ćerko, Rozi, da se čuvate i pazite jedno drugo. U moje vreme, žena prećuti kad muž vikne, a sag i žene vikav, pa muži ili ćutiv ili se čapativ“. Drži me za ruke, a iz njenih očiju vidim da me je prihvatila. Žensko to odmah oseti. „Moj Veljko je sisaja skoro tri godine. Igra se, pa pobrgo do mene i traži sisku. Ja mu dam. Pa otidne da se igra. Zatoj je takoj cvrst. Danas gi dojiv do šest meseca. Ne gi odbijajte takoj rano od sisu, neće dobijev cvrstinu. Ti se, kazujev, Dragojlo ne mešaj u doktorski saveti. A kad neka nema mleko, ne ide kod doktori, nego dotrči do mene. Naučila me Nastasija da napravim mešavinu od kravlje mleko za deca koja ne sisav majku, pa gi davam besplatno.“ „Bože, zašto ovo meni priča. Pa ja sam osetila Veljkovu čvrstinu i jačinu. Jedva sam ga odučila da me ne steže tako jako i da me, da prostite, ne šljepka po zadnjici. Ne verujem da je to srpski običaj. Ako ne budem imala mleka, poslaće mi mama Dragojla recept.“
„Htela sam da moju decu od nešto naučim, pa da ne zboriv samo što su gi učitelji naučili. Ne mogu od sve da se setim, Rozi mori. Ubava si mi i gradlija. Ja sam malecka, pa volim povisoke žene, al koje nesu pogurene.“ „Kako ste znali šta uče, a šta ne uče?“- pitam je, jedući njen sutlijaš.
„Seljačka rabota. Ete, imala sam jednu kokošku gološijanku. Raskvocala se, al neću da gu nasađujem, jer prošlu godinu njeni pilčiki raštrkani po obor, a ona otišla pod ambar. Ajde, Veljko, da gu obanjamo sas ladnu vodu kako bi gu napustila vrućica. Obradova se dete. Uvati gu ja i obanjasmo u kameni alov. Kad posle četiri dana, ona opet kvoca. Veljko, idi gu uvati i dobro gu obanjaj. Pazi da vu je glava iznad vodu, da se ne udavi. Potrča dete, al ne može da gu stigne. Na mene pa smešno kako mu bega ispred nos. U jedan ma, kokoška ga ogreba po ruke. Ide krv, a Trivun se razvikaja: „Ti si, bre, Dragojlo, luda. Zajebi kokošku i gledaj si dete!“ Veljko dotrča do mene: „Majke, ako gu sag nesam uvatija ću gu uvatim jutre“. I sa taj njegov upornos fataja je i kokoške i ćurke i banjaja gi kolko treba. Naučila sam ga da kljuka i šačići i ćurčići. Sam zamesi projno brašno i koprivu. Od malečko oće da me odmeni i pomogne. Od svoju šestu godinu raboti i pomaga, i zapazuje, i varka se. Imaja je osam godine kad sam mu kazala, Veljko, sine, svinja nam se razbukarila i uzmi ovuj najgolemu tojagu, pa ako vu priđe vepar, ti ga s tuj tojagu udri po njušku što god više možeš. Samo što sam odvrzala kučiki od lanac, ete ga Veljko bez tojagu: „Udaraja sam ga po njušku kolko sam mogaj. Pojuri me, ja frlji tojagu i pobego. Jebem ti i vepra i bukarenje!“ Znaš, Rozi, selska deca rano naučiv od prirodu i da psujev. Trivun se opet našaja u blizinu: „Ti, Dragojlo, nesi uneta u svaki ćošak. On ne znaje kakva je sila u vepra. Ovoj dete je popametno od tebe.“ Lele, majke, Trivun je u pravo. Gde mi beše pamet. Opet, nešto mislim. Veljko naučio da se čuva od veprovu snagu, a koj znaje od kakve će sve sile da se čuva u život i da ume da im povlađuje, ako zatreba.
A ovce je dobro čuvaja. Čovek bi trebaja od ovcu da nauči kad da ulegne u ladovinu, a ovca od čoveka kad iz ladovinu da izlegne. Jedan profesor iz leskovačku gimnaziju mi je kazaja na pijac da je vreme, kad ovce planduju, najbolje za kafu i poeziju. Ja sam mislila da on uči decu od srpski jezik, a on dade na Veljka dvojku iz matematiku. Jebem ga u pamet, da prostiš Rozi.
Ja sam volela da stareji, Mile, izuči za advokata, a mlađi, Veljko, za marvenog doktora. Svekar mi Trivun imaja mušku pamet: „Dragojlo, sag je jasno da će traktori i ostala mehanizacija da istrebi stoku. Kad Veljko završi ima da leči samo preostali paradni konji, kučiki i mačiki. Komunisti će dotle istrebiv i ovce kako su istrebili i koze. A u Leskovac su postavili i peti semafor kod Poštu. Tolko narod kupuje automobili, da će svaki automehaničar da trlja ruke. “I takoj, dadosmo ga da izuči za automobili. A kad Veljko ojača, ulegnu u njivu sa motiku. Kad okopava mumuruz il krompir, dupe mu se, da prostiš, vrti ko motoviljka, a pravac od vrstu mu je bolji od traktorski.“
Gavra se umorio od prevođenja: „ Dosta sa ovim seoskim rabotama. Ja mogu, Rozi, da ti pričam o vršidbi, o tkanju i razbojima, o čezama, o konoplji i pozderu, o surutki kao leku. Osuši mi se grlo. Daj, deda Trivune, ovu tvoju mučenicu.“
U Salcburg smo se vratili sa puno utisaka, zadovoljstva i zahvalnosti. Izabela se prijatno iznenadila da imaju dve kuće, staru i novu, a da nam Veljko to nije rekao. Videlo se po rasporedu ulaza, soba i kupatila, kao i po fasadi i balkonima, da je kuću projektovao arhitekta, što je snaja Suzana i potvrdila. Izabeli su se svidele zavese, ona odmah njih opazi. Ove je nazvala umirujućim, misleći na boju. Tako lepa i funkcionalna kuća, a vodu dobija iz bunara. Izabela je pohvalila sposobnost zeta, jer vozi Mercedes, te uzela slobodu da upita da on možda nije doktor. Kod nas doktori voziv fiće, a ovakvi ko naš zet Mercedes,- odmah se oglasio deda Trivun. Mora da je završio neku visoku školu i da zauzima visoko mesto u društvu,- bila je znatiželjna i uporna Izabel. On raboti u Fond za razvoj, a od školu ima neku upravnu iz Niš. Država tura pare za razvoj, a kad pitujem moga zeta kakav je raspored za državne pare, on mi kaže: „Dedo, ti nesi dovoljno školovan da bi razbraja metodologiju za trošenje od državne pare.“ Kod nas, prijo, koj je u nerazvijeno područje vozi pobolja i poskuplja kola od oni u razvijena područja. Samo od toj ne sme da se priča. Pa o čemu sme da se priča. Kod nas, Izabelo, najbolje se priča od naši uspesi. Na primer, pre deset godine su zborili da će za tri godine iz Barje da dovedev vodu u Leskovac. Ja gi kažem: „Ako vi dovedete vodu za pet godine, ja ću se udavim u baru gde babe pišaju.“ Prođoše pet godine, ništa ne urabotiše, pa me još i zajebavaju: „Trivune, kad će se daviš u onuj tvoju baru.“ Prijo, nema koj da na vlast turi papriče pod guziče, da požuriv i da se plašiv od narod. Ovakoj, oni plandujev, a narod se plaši od nji. Veljko je morao da ga prekine: „Dedo, turi si jeziče u kutiče. Pa će te vadim iz aps.“ Ja sam, u moj život, nagoreja ko ciganska tojaga,-zaključi deda Trivun. Izabela je od muter Dragojle dobila na poklon šamiju, vuneni šal i pirotski ćilim. Mami Dragojli je poklonila prsten sa poludragim kamenom. Moja Izabela pati od malih, ali vrednih poklona.
Nisam znala da moj brat Volfgang može toliko da popije. Gavra je želeo da Volfganga napije da ovaj ode pod sto, ali je Gavra legao, što kaže Veljko, Gavra se patosirao. Videla sam kako ga Gavra uči da igra srpska kola. A vrhunac svega je bio kada je, posle Gavre, i on stavio na kontrabas novčanicu, jer je Fejat Sejdić počinjao da svira valcer „Na lepom plavom Dunavu“. Kada je njegov orkestar odsvirao i polku, Fejat je došao do našeg stola i poljubio mi ruku. Veliki gospodin lepi crni čovek. Volfgang je bio obradovan kada mu je deda Trivun pokazao njihove traktore, Fergusona i plavu Rakovicu, kombajn ZMAJ, drljaču, tanjiraču i ostalu mehanizaciju, a oduševio se kobilom Cajkom i njenim ždrebetom. Sve je to slikao, kao i Dragojlinog pevca sa velikom krestom, koji ponosno predvodi šest koka.

(Nastaviće se)

Strahinja T. Kostić

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*