Kazivanje Dragojle Cakić Savić (10)

LESKOVAC



Iako je Keti obdarena veštinom propitivanja, ona i ja smo, te večeri, od Veljka samo saznali da je iz jednog sela kod Leskovca, da je rano ostao bez oca, da ima majku i dedu, koji nije baš njegov pravi deda, da ima tri sestre i brata, koji studira za advokata i zeta, veoma sposobnog i snalažljivog čoveka, za koga ne zna tačno šta ima od škole. Već je tri godine u Salcburgu,a pre toga je dve godine radio u bečkoj kanalizaciji. Retko pije i pivo i vino, i to samo ako je jak povod i dobro društvo. Ispričah ja to mojoj mami Izabeli, a ona preslikava na svoj način: „Rozmari, imali smo jednu nesreću kada nam je tata Hans umro. Ne dozvoli da nam druga nesreća uđe u kuću. Garantovano je neka pijandura, jer oni pričaju da slabo piju i vino i pivo. Pet godina radi u Austriji, a nema auto. Zar ti  to nije čudno. Mora da pare daje ženama i devojkama. Razmisli malo. Ti samo gledaš zelene oči i široka ramena, a to što ne zna šta mu zet ima od škole, a ovamo sposoban i snalažljiv, a i nije baš siguran da mu  je deda pravi deda, a brat mu, daj Bože da je istina, kao studira prava, ili je prevarant ili lažov. Nemoj da se ljutiš. Ja imam veće životno iskustvo od tebe. Daj Bože da grešim!“
Razmišljam: „Rozmari Siber, ostavila si sjajnog momka, vrednog, poštenog i poslušnog. Ostavićeš ti i ovoga, ako ne valja. Opet, kako da ga ostavim kada sam tek počela da ga volim. I Keti i Gavra imaju auto. Znaju da voze. Možda Veljko ne zna. Ako zna, kazaću mami“. Ubrzo mi se ukazala prilika da to proverim. Gavra je bio, što kaže deda Trivun, neko levo smetalo u kulturnom klubu Jugoslavije u Austriji, te je 
za nas četvoro nabavio karte za prezentaciju srpske kulture u Austriji, koja se održavala u Gracu. Na put smo krenuli Gavrinom Olimpijom, autom od pre rata, ali udobnim. Njih dvojica napred, a Keti i ja pozadi.  Svaka iza svog momka. Na pola  puta svratismo u jedan restoran. Veljko i Gavra se prepiru ko će da plati. Nisam znala da su to srpska posla. Kad je Veljko, ipak, častio pitam ga: „Što ne odmeniš Gavru u vožnji?“, a on meni: „Već sam se ponudio, ali kaže da nije umoran“. Obradujem se znaš kako. I od radosti ga poljubim, a Keti i Gavra se smeju. Ne mogu da pretpostave zašto sam ga poljubila.
A u Gracu trube i goč. Prvi put vidim. Kolo Moravac. Prvi put ga čujem. Veljko i Gavra već poludeli. Crveni i zaznojeni, samo u košuljama zavrnutih rukava, sedoše da jedu i piju. Veljko samo pivo. U jednom momentu, Gavra poviče: „Ovo su moji iz Surdulice“. Otrča i ubrzo dovede za naš sto svirače sa violinama i harmonikom. Lepi crni ljudi. Zasviraše „Oj, Moravo, moje selo ravno…“. Veljko ne spušta ruke, a Gavra mi šapuće:
„Srbija ima tri Morave. Velika Morava se uliva u Dunav“. „Ali to nije onaj Dunav što teče kroz Beč“. „Baš taj“. „Kad se vratim ima odmah da pogledam atlas. Ne laži me, Gavro“!
„Reći ću Veljku da te vodi da vidiš naš Dunav. Nemate vi u Austriji tu širinu, ni tu dubinu“. „Znaš da igraš valcer na lepom Dunavu“? „Ma idi, molim te. Kad zavrtim žensku odmah mi padne u naručje“. „O, Gavro, bravo. Kako je Keti srećna“. Moj Veljko me obuhvati oko struka. Sedi, kaže, da čuješ moju pesmu. Moraju da me nađu, inače nema love. A već zakačio za violinu hiljadu šilinga. Mama mia. Za te pare jedemo tri dana. U pravu je moja mama. Sedi pored mene da ti srce ne vene. Izigrava mangupa, a ja buljim u njega, što kaže deda Trivun, kao mačak u žižak! Lepi crni ljudi započinju jednu pesmu, pa drugu, pa petu, ali Veljko samo klima glavom. Nije ta. Mora da me nađete. I kad zasviraše: „…petlovi mori, lažovi…“, Veljko poče da me ljubi, a već mu iznad uva violina. Kad mi je preveo reči da ga ona moli da još ostane, jer petlovi lažu da je svanulo, odmah sam pomislila da je moja mama ipak u pravu, a Veljko mi se tako radovao da sam brzo, u njegovom naručju, zaboravila mamine sumnje. Poče Veljko da se ljuti, jer mu Gavra odvede svirače. Veljko mi prevodi: „Ovu pesmu i ja volim. Majka mu kaže, - sine Mitre, zar ne vidiš da te žena vara. Ako majke, ako majke, barem je ubava“. Jezus Marija. Toga nema u Salcburgu. Veljko opet zakitio violinu hiljadarkom. Hoće da mu sviraju na šta je majka oko bacila kad ju je tako lepu rodila. Neka Stojanka bela Vranjanka. Odjednom, ugasiše svetla, a Veljko i Gavra povikaše u glas da će sada ono njihovo. Svetlo polako dolazi, trubači sve jače  sviraju,  a  Srbi  pesmom  sve nadvisuju:
„Marširala, marširala kralja Petra garda…“ „Nisam znala da Srbi imaju kralja.“
„ Mi Srbi imamo dve dinastije“. „Ne lažeš, Gavro. Ima li knjiga gde ja to mogu da pročitam?“ „Jebo te, Rozi, pa mi Srbi izginusmo i za kralja i za otadžbinu. Naš prestolonaslednik je u Londonu.“ „Znam da je Tito umro, ali da srpski kralj živi u Londonu prvi put čujem.“ „Sad će tebi Gavra da opriča. Vaš car Franja sahranio je  našeg kralja Milana u Krušedolu o svom trošku“.
„Ništa ne razumem. Da naš car sahranjuje vašeg kralja, pa to je za roman!“ „Sad ću da ti objasnim. Posle kralja Milana došao je na presto kralj Petar, koji se posvađao sa carem Franjom. I car Franja reši da utera Srbima i kralju Peri pamet u glavu, te udari na Srbiju velikom vojskom. Ali, počim smo mi Srbi stari slobodari i vojnici, to smo caru Franji jebali majku na Ceru.“ Veljko mu kaže da ne jede govna i da ne priča istoriju, nego da mu da ključeve, jer je Gavra pijan. Najzad mu Keti i Veljko oteše ključeve od auta.
Ali, ne da se tako lako Gavra: „Rozi, samo još ovo da ti kažem. Naše najbolje i najlepše dve kraljice. Jelena Anžujska je došla u Srbiju, - Veljko, ne prekidaj me, počim su ovo i poznate naše kraljice. Za nju je naš kralj zasadio duž puta jorgovane, - Veljko, ne seri. Nije važno da li su beli, crveni, plavi ili ljubičasti. I tom  Dolinom jorgovana provozaće te Veljko  jednog dana, ako se udaš za njega. Ona je umrla u manastiru kao monahinja tugujući. A kraljicu Nataliju smo proterali iz Srbije i umrla je u tugi u Francuskoj, odakle je došla kraljica Jelena Anžujska.“ „Ajde što si mi oteo muzikante, nego ovako pijan ceo dan proseravaš. Falilo je samo da kažeš kako smo mi Srbi jeli viljuškama i noževima, dok je cela Evropa jela prstima. Kao mi u prošlosti bili ovo, bili ono, a nećemo da objavimo da smo danas propali ko muda kroz cepane gaće“- zaključi Veljko Gavrino pričanje.
Ispričam mami Izabel i bratu Volfgangu šta sam videla i čula u Gracu o Srbima i Srbiji. Brat je negde pročitao da su Srbi došli iz Rusije. I kada su preplivali Dunav, ostala im Rusija u srcu, pa    kada   su   pribijeni   uza    zid,   poviču:
„Spasavaj, majko Rusijo.“ Odavno imaju svoju državu, kraljevinu, pa čak i carevinu. Osnovali crkvu, svaki Srbin slavi svog sveca, u koga se kune i zaklinje, imaju fantastične manastire. Čuo je moj brat od jednog fratra iz Zagreba da se svaki Srbin pretvara da je ovo ili ono, a kad ga malo zagrebeš, ispod kože mu čuči Sveti Sava. A srpski   pop   je   u   Lincu,   posle liturgije, divanio o srpskim nesrećama i kazao da su Srbi, zbog toga što se, kako kaže deda Trivun, kurče pred jačima, više puta najebavali, a naročito su nastradavali kada kažu „Ne!“ Prvo su rekli ne caru Muratu, drugo ne su rekli caru Franji, treće ne su rekli Hitleru, a četvrto ne Staljinu. Jezus Marija. Hajde da kaže jedno ne, a on kazao četiri puta, - i raseljen, i izginuo, i osiromašio. Bratu Volfgangu se čini da se srpski narod priprema da opet kaže ne.  Mama mia. Veljko mi ništa ne priča o tome. Čekaj da zapamtim. Dve dinastije, tri Morave, četiri nastradavanja. A trubači, pevačice, lepi crni ljudi, kraljevi, kraljice, petlovi lažovi, ako majke ako majke barem je ubava, viljuške i noževi, jorgovani, čekaj šta još. A Rusija u srcu, čuči Sveti Sava, proterali lepotu, okićena violina hiljadarkom. Mora da pitam još nekog za Srbe i Srbiju.
(Nastaviće se)

Strahinja T. Kostić

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*