Kad ne postoje granice za prijateljstvo: Priča o Saši i Urošu

LESKOVAC

Leskovčanin Saša Špakovski i Uroš Hrastnik iz Celja su zajedno služili vojsku u Sarajevu 1984./85. godine i bili najbolji drugovi. Nakon odsluženja, kako to već biva, izgubili su kontakt, svako je otišao na svoju stranu životnog puta. I tako je bilo sve do 2017. godine, kada je Saša postao medijski hit kao osoba koja je na suncu ispržila jaja na poklopcu od uličnog šahta. Uroš kaže da mu se pojavila ta vest preko neke od društvenih mreža, setio se svog nekadašnjeg najboljeg druga iz vojske, kontaktirao ga i krenulo je dopisivanje, kontakt telefonom, viber… Usledila je i prva poseta, Saša je otišao u Celje.
-Dočekao je mene i moju suprugu kao najrođenije i pokazao da je zabluda ono što mi mislimo o Slovencima da su škrti, nedruželjubivi… Tamo mi nije dao ni cigare da kupim, provezao me kroz celu Sloveniju, obišli smo Bohinj, Bled, Ljubljanu, Triglav, hranio me, pojio… Trebalo je da dođe kod mene u goste prošle godine, ali zbog čitave pandemijske situacije to smo odložili za ovu godinu.-
Slučajno se poklopilo da Uroš sa suprugom Špelom dođe u Leskovac kad je i Roštiljijada.
-Bili smo na letovanju na Mljetu i samo produžili za Leskovac. Prošetali smo da vidim kako Roštiljijada izgleda, ali mi se više dopalo ono što smo obišli oko Leskovca. Zanima me istorija, ostaće mi sigurno u sećanju crkva Odžaklija i hidrocentrala u Vučju, naročito Đokini virovi, s obzirom se ja bavim i planinarstvom. Videli smo Đavolju varoš, što me je posebno iznenadilo, nisam ni znao da tako nešto postoji. Znao sam da nešto tako postoji u Kapadokiji, u Turskoj, ali tamo je baš turistički kraj, svi dolaze, a ovde smo bili skoro sami, mnogo je lakše i lepše da nešto vidite kada nema gužve. U Nišu smo obišli Ćele-kulu, za koju sam znao, ali obećavam da kada dođem sledeći put ću se malo više obrazovati, da znam gde idem.-
Saša kaže da i mi treba da se obrazujemo, jer smo mnoge stvari koje nas okružuju zaboravili ili jednostavno ne znamo.
-Uroš je hteo da vidi stare građevine Leskovca, ali, sada zna i on, nema mnogo toga, jer je veliki deo porušen tokom savezničkog bombardovanja 1944. Dalje, prava šteta je što, kada smo obišli Caričin grad, nije bilo nikog ko bi nam nešto ispričao o toj lokaciji. Važno da su naplatili karte, a mi smo se snalazili uz pomoć interneta da dobijemo neku informaciju više od onoga što sam ja znao. Dalje, probali smo pastrmke u Prolom banji… Otišli na Vlasinsko jezero i u povratku svratili u Grdelicu, odnosno pokazao sam mu gde je NATO gađao voz sa civilima. Oni ne znaju skoro ništa o tome, misle da je tu gađana vojska Srbije koja je bila u vozu. U Nišu sam mu pokazao i deo grada gde je NATO bacao kasetne bombe, o čemu takođe obični ljudi u Sloveniji malo ili nimalo znaju…-
Uroš kaže da je natpis na ćirilici kod Grdeličko mosta „Zaboravi ako možeš“ zbunjujući.
„Oni koji idu za Grčku ili iz Grčke i ne znaju ćirilicu, kad vide taj natpis misle da je to neka reklama. Uostalom, to sam i ja pomislio. Ćirilicu sam učio u školi u onoj našoj bivšoj zajedničkoj državi, ali je sada čitam kao đak prvak, odnosno sričem slova.-
Roštiljijada kao manifestacija je zanimljiva, ali je roštiljanje bilo kod Saše u dvorištu.
-Znam da ste majstori za to, ali sam imao prilike da gledam taj kulinarski deo u Sašinom izvođenju od paljenja skare, do pečenja mesa, – kaže Uroš.
Ovim posetama je, sami kažu, prijateljstvo učvršeno. Sada je na redu ponovno gostovanje u Celju, a onda se opet lopta vraća u Leskovac.

Ivan Spirić

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*