Kad je Sveti Nikola pobedija u Leskovac

Leskovac

U Leskovac je oduvek takoj – ljudi se i sg dokazujev koja se slava najviše slavi. Edni vikav - Sveti Nikola, a onija drugi pa vikav - nee nego je – Sveti Ranđel, kazue Miroslava, zvana Mila i Milica, žena na Žive tišljera u Vašarište..

U ednu nedelju beše lepo vreme i moj Žive i onija njigovi mangupi iz sokolsko društvo kladili se – koja slava će pobedi u Leskovac. I uzmev plajvaz i papir i krenuli od kraj do kraj Leskovac, išli od kuću do kuću, pituvali ljudi koju slavu slaviv. Kad obišli cel Leskovac, sobrali onoj što su pisuvali i videli da je Sveti Nikola pobedija – za ednu slavu! ( Za ednu kuću )!
Iz onoj vreme u koje je posle moglo samo kroz sećanja da se ulegne, ostade kazivanje da su do Bejazovi bili Tone i sestra mu Lenka. Tone, deca mu Vasilije – Cile, Draža i ćerke – Mica što se udala preko stanicu kude su držali krečanu (sg je tuj kafana „Sandokan” ) i Milunka. Cile, žena Lepa. Draža, žena Mica. Lenka, muž Mika Cakić, deca Dobrila, Živojin –Žika Cakić, zvani Žive, tišljer, Bora, Dušan Cakić, Zora, muž Stojan – Coka. Dobrila, muž Uroš, ćerka Ljilja.
Živojin Cakić – Žive, žena Miroslava, deca Mirjana, Biljana, Bratislava i Ivanka. Biljana, muž Milan Milanović, zvani Manja, deca Ljubiša i Dejan. Mirjana, muž Dragutin Đorđević, deca Gordana i Ivan. Ivanka, muž Vlada Marković, deca Tanja i Ivana. Bratislava, muž Dragan Pavlović, deca Miroslav i Ninoslav. Borko Cakić, žena Vidoslava, deca Zoran i Marica. Zora, muž Stojan – Coka Jović, deca Gordana i Stojanka. Dušan Cakić, žena Dragica, deca Milan i Jugoslav.
Al svejedno da l je Sveti Nikola el Aranđelov dan, kazue Mila. – Uoči slavu soberev se kućni, preseče se kolač i večera se. Na slavu se ne vika nego se ide kod onija na koji je slava – čestitaš slavu, sedneš i poslužiš se sa žito. Onda prođev devojčiki – dva kruga s kiflice i dva kruga s kolačiki… Takoj i u drugu kuću, al već u treću kuću – ne možeš više ništa ni da gutneš nego se poslužiš i držiš u ruku – da gi ne uvrediš.. a onda ideš dalje da obiđeš svi da se ne naljutiv ako im na slavu nesi došja.
U toj vreme devojka je morala da bude – NA NOGU! Takoj se za devojku koja je bila poželjna udavača kazuvalo da je – devojka na nogu! – da je lapo vaspitana, pristojna, da je iz dobru kuću, da ume da kuva, plete, veze.. Devojke NA NOGU imale su dansig majstora– učitelja plesa. Učile su okretne igre i išle na matine. Al na matine nesu smele da idev same nego su s nji uvek išle majke, tetke, strinke, ujne.. I ako momak oće da pleše s niku devojku on priđe, al za ples ne moli nju – nego majku, babu, tetku.. I one ga odmeriv i ako oceniv da je pristojan i dobar – tek onda vu dozvoliv da pleše s njega, a ako ne – ne!
Miroslava je volela da suče kore za banicu. I dok suče vika:
– 0voj je za onoga koj voli tikvenik, onaj voli pitu s kupus, ovaj pitu sa sirenje, ovaj s ovoj, onaj s onoj .. i kad isuče kore za pe šes tepsije, a toj su koj zna kolko kore, onda stane i kaže: Tugo, tugo – nešto me vrtu kolena i uteza polovina …
A unuka Gordana vu vika.
— Nanoo.. da li si ti svesna da si stajala tri – četri sata dok si se sve tej kore usukla.. Mene me sve živo vrti i uteza i ako nesam sukle kore, a ti se žališ da te vrtu kolena..
A ako pa neko progovori.:

Lelee nanooo – onej tvoje ćufte na luk – pa toj su ednput ćufte.!
I ona kaže:

Sg će nana …
Milica je na tavan imala vitrine i u tej vitrine čuvala je balske aljine i balski šeširi od svoju svekrvu Jelenu Cakić još iz onaj pređašan vek. Al, ednu godinu beše otišla u Vrnjačku, a njen zet Vlada vikne Cigani da dođev s rabadžiska kola. I kd oni došli – on uzne onej balske aljine i balski šeširi i sve druge aljine od Micinu svekrvu Jelenu što gi tolke godine čuvala u one vitrine na tavan – pa gi frlja od tavan.. frlja.. a Cigani gi natovariv u rabadžiska kola i otkarav…
I Milica mu je posle toj stalno bajala:
Kako, bre, toj da napraviš – da frljiš onej balske aljine i šeširi..

Pa, dobro, bre, mamo, vika vu ćerka – bilo što bilo..
A Mica će:

Ma koje dobro! Onakve aljine i šeširi od moju svekrvu Jelenu…
I devedeset godine kad je imala – sve je znala i pamtila..

I odedanput kao da je sebi rekla:

Milice ti sad više ne treba da živiš…
Izvadila je iz šifonjer stajaćnju posteljinu i legla u krevet. Ležala je dva meseca i 2002. godine u devedeset drugu godinu umre – zdrava! Bez boles!

Sava Dimitrijević

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*