“Javnost ima pravo da zna u kakvim uslovima živi”

LESKOVAC

Kakva nam je životna sredina, kakav vazduh dišemo, kakve su nam vode i da li ih imamo dovoljno, zašto su nam reke ovako prljave i da li je sve do drugih ili smo negde problčem i mi sami? Ko ima najveću korist od derivacionih mini hidroelektrana, a ko najveću štetu? Ovo su pitanja o kojima smo razgovarali sa doktorom Nebojšom Veljkovićem, potpredsednikom leskovačkog ogranka Evropskog pokreta u Srbiji i doskorašnjim načelnikom Odeljenja za monitoring kvaliteta vode i sedimenta u Agenciji za zaštitu životne sredine.

NNR: Poslovi kojima ste se bavili i pozicija na kojoj se sada nalazite vas čini relevantnim sagovornikom kada je u pitanju problem životne sredine u našem gradu, okrugu, ali i Srbiji. Kakvo je stanje životne sredine, odnosno vazduha u Leskovcu?

Nebojša Veljković: Preko sajta Zavoda za javno zdravlje mogu se redovno pratiti podaci monitoringa koji oni sprovode. Ti podaci govore o jednom pristupu koji je prihvatljiv, jer je uspostavljen monitoring kvaliteta vazduha u urbanom području kao što je Leskovac na nekoliko lokaliteta. Poslednji podatak koji su oni objavili je od pre par dana i on na svim lokalitetima (Tehnološki fakultet, Medicinska škola, itd…) pokazuje da je kvalitet vazduha zadovoljavajući, prihvatljiv i slično. To, možda, na izgled deluje neverovatno zbog toga što kada građani izađu na ulicu u bilo koje doba dana subjektivno osete miris sumpor-dioksida, koji je posledica individualnih ložišta i nekada je više izražen, nekada manje, što zavisi od trenutnih metereoloških faktora (smer vetra, pritisak…). Radi se o nekvalitenom uglju, ali i
okolnosti da nisu sva domaćinstva priključena na daljinski sistem grejanja. To će se dešavati sve dok se pitanje individualnih ložišta u našim urbanim sredinama ne reši. Ako je za utehu, neki gradovi u Srbiji kao što su Bor, Smederevo, Užice, Kosjerić, Valjevo, bi se odmah menjali za Leskovac. Ova prva dva grada su karakteristična zbog industrijskih emitera, a mi to nemamo, a Užice i Valjevo imaju problema jer su u uskoj kotlini, pa tako zimi nema mogućnosti za provetravanje, što je u Leskovcu peridoično.

SVAKI ZAHTEV GRAĐANA JE POLITIČKI


NNR: Sve više građana učestvuje u protestima i borbi za ekologiju, odnosno svoju životnu sredinu. Koliko je to popularan trend, a koliko se radi o činjenici da ljudi osećaju posledice globalnog zagrevanja na mikroklimi u svojim gradovima? Da li su građani na vreme podigli svoj glas?

Nebojša Veljković: Generalno, kad je u pitanju životna sredina, javnost je tu glavni reper. To je jedna univerzalna konstatacija i nema veze sa trenutnim događanjima. Uvek kada javnost podigne glas, po bilo kom pitanju, to znači da javna politika nije imala odgovarajuće rešenje i odgovor za neke probleme. Imali smo primere negodovanja zbog raznih stvari, npr. kvaliteta vazduha u Boru, Smederevu, ili ona čuvana situacija sa izgradnjom derivacionih mini-hidroelektrana i to što je vezano za vodu je čisto pitanje životne sredine. Mi u našem regionu imamo više takvih slučajeva, a najveći je sa Starom planinom. Ako je pitanje da li je to opravdana reakcija javnog mnjenja i meštana, svako ko ima pošten pristup tome on ne može, a da ne kaže da je to opravdano. Čim javnost negoduje, tu nešto nije u redu i to u jednom trenutku eskalira. Onda to liči na politički zahtev i onda dolazimo do toga da to nije zabluda, ali se često zloupotrebljava. Svaki zahtev javnosti, kad je u pitanju životna sredina, je politički. To nije politikanstvo, to nije zahtev da bi postavljali uslovi zbog predizborne kampanje ili čega već. Javnost ima pravo da zna u kakvim uslovima živi. I sam Ustav kaže da svako ima pravo da zna kakvo je stanje životne sredine.

NNR : Postoji plan da se prave MHE i na Vučjanki. Da li se olako odnosimo prema rezervama vode koje imamo, s obzirom da vlada mišljenje da vode imamo više nego što nam treba u Srbiji?

Nebojša Veljković: Srbija nije bogata vodom, ja to oduvek govorim. Ako se tome priklonimo imaćemo bolja rešenja za budućnost. Krenimo od derivacionih MHE. Pojam derivacioni se odnosi na korišćenje vode izgradnjom cevovoda gde se voda skreće sa toka reke i odvodi nizvodno do mašinske zgrade gde je izgrađen generator koji proizvodi električnu struju. To u principu, kao tip objekta tehničko-tehnološki uopšte nije sporno. Pun je svet takvih objekata. Često oni koji hoće da opravdaju izgradnje MHE kod nas navode primer Austrije gde ih je izgrađeno na stotine, čak i hiljade. To jeste tačno, ali taj tip MHE u alpskim oblastima Austrije sa takvim padovima i vodotokovima se ne može preneti u uslove Pomoravlja. Svi problemi su tu, a oni se nalaze što se, s jedne strane, u prethodnih 30-ak godina hidrološka merenja
ukazuju da je vodnost naših reka u Pomoravlju u opadanju. Tako i te male rečice u brdsko-planinskim područjima su sa sve manjom količinom vodom, a posebno tokom zime i proleća nemaju tu vodnost koju su imale. To primećuju meštani. Računica se može uraditi kada je kapacitet u pitanju na ovaj ili onaj način, jer ima mnogo metoda, a papir, kako se kaže, trpi sve. E taj papir kaže da se dobiju sve saglasnosti, ispune se svi uslovi i izgradi se jedan takav objekat koji u praksi u nekim delovima u toku godine u celom tokom, gde je vodotok skrenut u cev, ostavi taj potez bez vode. Dozvola i saglasnosti su tu, a meštani nemaju vodu. Jasno je da je onda revolt opravdan. Generalno bi moglo da se kaže da imamo lošu praksu. Teorija koja bi trebala izrodi dobru praksu je u redu, ali naš talenat da napravimo lošu praksu dovodi do ovakvih rešenja. Zato je, kada su u pitanju MHE kod nas, da je to mala korist za pojedince, a velika šteta za zajednicu. Posebno za meštane kojima je to pitanje života, jer je koriste za navodnjavanje, napajaju stoku, a to je i ambijent koji predstavlja osnovu da se ljudi tu zadržavaju. Sve kod nas je nastalo iz brdsko-planinskog područja Pomoravlja, tu su naši preci našli utočište pred turskim zulumom.

PODRŽAVAMO „EKOLOŠKI USTANAK“, A U REKE BACAMO ŠPORETE, FRIŽIDERE, PLASTIKU, SAV OTPAD…

NNR : Naše reke su i zagađene. Svi koji su malo stariji se sećaju vremena kada se kupalo u Veternici, pralo se rublje… Kako smo došli dovde znamo, ali postoji li rešenje da se to otkloni?

Nebojša Veljković:
Problem zagađenja naših reka je u tom obimu da se to neće rešiti tako brzo. Višedecenijski urbani tehnološki razvoj u prethodnom periodu je bio takvog tipa da nije pridavao značaju prečišćavanju otpadnih voda i zaštiti voda. Mi se nalazimo u prelaznom periodu, koji popularno nazivamo tranzicija i ne znamo šta nam je prioriteet, da li su to radna mesta i razvoj zemlje, ili prečišćavanje otpadnih voda. Na razmeđi ta dva problema mi pokušavamo da igramo na klackalici i da sve to zadovoljimo, te da zadovoljimo i zahtevima Evropske unije čiju smo regulativu prihvatili. Radi se o okvirnim direktivama o vodama EU, koja je donešena 2000. godine i predstavlja praktično Ustav za zaštitu voda u Evropi. Mi smo prihvatili tu direktivu, pretočili je u Zakon o vodama koji je donet 2010. godine sa nizom podzakonskih akata i ušli u red da ispunimo kriterijume da sve otpadne vode prečistimo u određenom roku. To je lako da se kaže i pretoči u zakon, ali je teško uraditi ne zato što nećemo ili ne umemo, nego zato što to mnogo košta. Tu je paradoks koji mora da se shvati da 2000. godine kada je EU donela takav propis, Nemačka, Danska, Holandija, Švedska, Francuska, da ne nabrajam dalje, to su najrazvijenije zemlje EU koje su nametale svoj standard, koje su imale 80, a Skandinavci i 90% prečišćenih svojih voda, a mi smo taj propis prihvatili i još uvek traje, a svega 10% otpadnih voda imamo prečišćenih.

Dakle, problem je u tome što kada su oni to doneli imali su kapacitete i tehnološke, i finansijske i kadrovske, odmakli su daleko u razvoju i verovatno su procenili da mogu da idu u višu fazu. To je nešto što ne bi moglo da se prihvati kao celishodno rešenje. Jeste sa gledišta životne sredine, ali ne možete očekivati da radnik iz neke male fabrike, koji radi na transportnoj traci, može sebi da priušti lister odelo i da svake subote i nedelje ide na prijeme. Razvoj zemlje je vrlo bitan kada je u pitanju živtona sredina, ali to ne znači da treba da bude zagađana. Treba da postoji jasan plan prioriteta. Taj prioritet zagađanjea kada su u pitanju vodotokovi ima težinu odprilike od 7-8 milijardi evra da bi mi bili u kapacitetu prečišćavanja otpadnih voda razvijene Zapadne Evrope. Mali broj ljudi koji ovo prati će reći da to ne treba da bude osnov za donošenje odluka. Drugo je pitanje kako se mi odnosimo u ambijentalnoj sferi, odnosno da li bacamo zarđale šporete, kante, kese i time dodatno pogoršavamo uslove i izgled naših vodotokova koji tako postaju prijemnici svog smeća, bilo komunalnog bilo industrijskog. Samo rigorozna primena propisa na koji država mora da odgovori može odmah da popravi situaciju.

 Projekat „EKO-SISTEM program osnaživanja mreža udruženja građana koje se bave zaštitom životne sredine“ obuhvata projektne aktivnosti na područja koje pokriva šest organizacija Evropski pokret u Srbiji (EPuS), i to – Leskovac, Valjevo, Kraljevo, Kruševac, Sremska Mitrovica i Beograd za područja Jablaničkog, Kolubarskog, Raškog, Rasinskog, Sremskog okruga i Grada Beograda. EPuS – Leskovac, osim posebnih projektnih aktivnosti na svojoj teritorijalnoj obuhvaćenosti, izrađuje i zajednički strateški plan za mrežu ekoloških organizacija u oblasti ublažavanja i prilagođavanja na klimatske promene. Takav strateški plan sadrži i nezaobilaznu procenu
kvaliteta životne sredine.

O sagovorniku

Nebojša Veljković, rođen i živi u Leskovcu, je radio u Agenciji za zaštitu životne sredine  Ministarstvo zaštite životne sredine Republike Srbije do odlaska u penziju februaru 2020. godine, na radnom mestu načelnika Odeljenja za monitoring kvaliteta vode i sedimenta u zvanju višeg savetnika. Bio je urednik i koautor šest publikacija iz tematike nadležnosti Agencije za zaštitu životne sredine i autor i koautor osamdeset stručnih i naučnih radova objavljenih u časopisima nacionalnog i međunarodnog značaja.
Bio je i direktor leskovačkog “Vodovoda”.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*