IZ STAROG LESKOVCA
Bilo je to vreme kada kada su se u Leskovcu mnogo “trošili” – klakeri u crvenu, braon i lila boja, oranžada, kabeza, kokta i koja ti ne druga osvežavajuća pića i – soda u sifoni. Ali, sada nije to vreme, a nećete ni čuti da neko kaže: – Hoćemo li da popijemo klaker ili – hoćemo li da odemo na kabezu!
U to vreme kada su se “trošila” osvežavajuća pića – “ Bili su tri brata Kostići Gičini – Grčiki u Vlajkovu ulicu – Đoka, držaja kafanu Central, Čeda i Bora – obojica sodadžije. Čeda je sodadžijsku radnju imaja doma. Sodu i drugi osvežavajući sokovi njigova žena je prodavala doma. Čeda je imaja konjče i čeze, čeze napuni ss sifoni i nosi na mušterije po grad – oni mu dav prazan, a uzmev pun sifon i plativ mu. Gičini su pravili i klakeri – u flaše od dva decilitra sipev ss vuniju po kašičku žut el pa crven el pa braon el pa lila boje koncentrat razmuten u lonče el u šerpu, flaše ss koncentrat turav u mašinu povezanu ss goleme boce od po 30 – 40 kila pune ss kiseonik, s ruke vrtiv golem točak na mašinu i kako se točak vrti takoj se u onej flaše pod pritisak s kiseonik iz boce od onaj koncentrat i vodu pravi klaker.
Sodadžije iz Leskovac su boce s kiseonik za sodu, klaker, kabezu, koktu i druga osvežavajuća pića donosili iz Niš - na po nedelju el na po deset dana. Kd potrošiv kiseonik oni ujutru pođev iz Leskovac s konjska kola – svaka kola natovarena s četri – pet boce, otidnev u Niš, boce napuniv s kiseonik u Kisikanu kod ciglanu na Pirotsku prugu i uveče se vrnev u Leksovac.
Flaše s klakeri su imale poklopac od porculan el stakleni kliker ( soćku ) pa zadihtano ss gumu i žičani držač. I kd oćeš da piješ pretisneš dugme – kliker propadne u kanalče i ti piješ, a gumica ne dava da ti stakleni kliker ss klaker ulegne u usta.
Borivoje – Bora Kostić Grče, imaja je sodadžijsku radnju na Nišku ulicu 49 godine. Na radnju je pisalo “Soda voda Borivoje D. Kostić'' – a u radnju je pravija sodu, oranžadu, kabeze i klakeri..
- Moj otac je Božidar Stojiljković, sodadžija, došo je iz Dubrave kod Babušnicu, žena Srbislava. I živeli smo u Kovanluk – kaže Dragan Stojiljković - može se reći poslednji sodadžija u Leskovcu. A kako se prave klakeri? Mnogo prosto! Doneseš vodu, stopiš šićer u vodu pa se unutra ubaci limontus određena količina i staviš ekstrakti– ako oćeš klaker, ako oćeš oranžada –oranžada... Sinalke su isto imale u određen miris. A imaš razni ekstrakti, Kad staviš ekstrakt onda ti to dođe kao sirup... U čemu je razlika između sinalke i klaker..? Razlika je u ukus.. Sve je isto samo se u boji razlikuju.. Klaker je bio zelen, sinalke su bile žute, oranžada crvenkasta.. Pravili smo i sodu u sifoni. Stavi se pod pritisak i pomeša s vodu? Kolko se trošila soda, odnosn o sifoni u Leskovac?
Leskovac je u onoj vreme imao oko 18.000 stanovnika. A kolko nji je pilo vino i rakiju? Kolko oćeš! Kaži ga – pola od toj su pili u kafane, el pa uzimali vino iz podrumi za doma. Kad sve toj sobereš znači 10.000 sifoni sam ja imaja i snabdevao Leskovac.. Moj otac je poginuo 1970. i kad sam ja preuzeo radnju počeo sam jače da radim. Sifoni smo nosili i u kafane - za domaćinstvo... Klakeri smo isto nosili po kafane. A kolko je kafane imalo? Ja pamtim Pera kafedžija, Gušter, Zeka... ja sam njih snadevao – klakeri, sinalke- recimo 50 litara dnevno po kafanu smo mi nosili. A to znači - dnevno oteram po 250 komada soka, kaže Dragan Stojiljkogić i dodaje:
- U to vreme „Balkan“ je imao svoje radionice i one su u kafane i restorane Balkana svakoga dana isporučivale i po 2.000 litara sode u sifoni...
.
S. Dimitrijević
Sve priče Save Dimitrijevića možete naći u štampanom izdanju Nove Naše reči.
KRAJEM 50_TIH IŠAO SAM U ZABAVIŠTE ŠKOLE JOSIF KOSTIĆ KOD UŽĆITELJICE MIROSLAVE MILIĆEVIĆ I NA IZLAZU ME JE ČEKALA MAJKA I POVRATAK KUĆI. PREKO PUTA SAD GDEJE RESTORAN MADEIRA BILE SU JEDNOSPRATNE ZGRADE SA RADNJAMA KAO ČIKA ILIJA BERBERIN NEKE PSLASTIČARNICE INA KRAJU DO PARKIĆA TRAFIKA I JEDNA OD TIH RADNJI O KOJIM TRETIRA VAŠ ČLANAK. JA SAM MNOGO VOLEO SINALKU (OFARBANO GAZIRANO PIĆE) IZ JEDNE VANGLE PUNE LEDA. I DAN DANAS SE SEĆAM KAD BI IZABIRAO UKUS. SEĆANJA MOGU DA NAS VRATE U TA DOBA.
KRAJEM 50_TIH IŠAO SAM U ZABAVIŠTE ŠKOLE JOSIF KOSTIĆ KOD UčITELJICE MIROSLAVE MILIĆEVIĆ I NA IZLAZU ME JE ČEKALA MAJKA I POVRATAK KUĆI. PREKO PUTA SAD GDEJE RESTORAN MADEIRA BILE SU JEDNOSPRATNE ZGRADE SA RADNJAMA, KAO ČIKA ILIJA BERBERIN NEKE PSLASTIČARNICE I NA KRAJU DO PARKIĆA TRAFIKA, I JEDNA OD TIH RADNJI O KOJIM TRETIRA VAŠ ČLANAK. JA SAM MNOGO VOLEO S I N A L K U (OFARBANO GAZIRANO PIĆE) IZ JEDNE VANGLE PUNE LEDA. I DAN DANAS SE SEĆAM KAD BI IZABIRAO UKUS. SEĆANJA MOGU DA NAS VRATE U TA DOBA.