Istorija srpsko-albanskih odnosa (6): Albanska dejstva nakon raspada SFRJ

Piše: ms Aleksandar Stojanović

Poslednja decenija 20. veka je za srpsku državu bila jedna od najtežih. Bipolarni svet se urušavao, ideološka konfrontacija je rezultovala favorizovanjem tržišne ekonomije i drugih postulata kapitalizma, a Sovjetski Savez, bastion real-socijalizma je brojao svoje poslednje dane. Socijalistička Jugoslavija je pratila stazu drugih zemalja sa sličnom društveno-ekonomskom konfiguracijom, te se, nažalost, raspala u krvavom, bratoubilačkom ratu.

O uzrocima i posledicama koji su pratili sudbinu “druge Jugoslavije”, ispisano je na stotine knjiga kredibilnih i manje kredibilnih autora, ali se neki opšti zaključci mogu izvući. Zajednička država je pucala po šavovima nacionalizama koji su bujali, na temeljima nezaboravljenih zločina iz Drugog svetskog rata, istorije nerazumevanja i sasvim jasnog stranog interesa da se površina od oko 250.000 kilometara kvadratnih, na kojoj živi oko 25 miliona ljudi, oslobodi za priliv stranog kapitala i dolazak velikih korporacija. Kako bilo, SFRJ je nestala, i dok su Srbi (ne samo svojom krivicom) gubili ono što su generacije predaka mukotrpno i krvlju stvarali, neki su nastavili gde su stali pre 1990. godine. Albanci svakako pripadaju toj grupi, jer se u uslovima kataklizmičnih promena, nisu izgubili, već su u „vodama nestabilnosti“, pokazali da su „prilagodljivi plivači“. Ili beskrupulozni oportunisti, zavisno od ugla gledanja.

Januara 1990. godine, počinje oružana pobuna Albanaca izvođenjem terorističkih akcija usmerenih protiv Srba, koja je brzo ugušena. Ovi događaji su uticali da albanski ekstremisti u narednom periodu otpočnu primenu oružanog nasilja, kako bi na taj način skrenuli pažnju međunarodne javnosti i bitnih subjekata međunarodne zajednice. Nasilno razbijanje SFRJ, snažno je podstaklo albanske ekstremiste na Kosovu da ubrzaju svoje pripreme za masovnu primenu terorizma protiv Srbije i Savezne Republike Jugoslavije, jer su osećali da je napokon došao pravi trenutak za proboj.

Taj fanatizam, koji je u prošlosti predstavljao generator nastanka ideja koje će voditi ka sprovođenju terorističkih aktivnosti, tokom krvavih dana građanskog rata i kidanja konaca koji su vezivali bivšu SFRJ, dobio je potpuno novu dimenziju, beskrupulozniju i perfidniju neko ikad dotad. Ideja skrojena još u vreme Berlinskog kongresa, o civilizacijskoj važnosti stvaranja “Velike Albanije”, trebalo je da bude materijalizovana.

Albanski separatistički pokret, koji je već postojao na teritoriji Kosova, i koji je imao dugu tradiciju zločina i terorističkih operacija, počev od 1990. godine posedovao je ilegalne oblike paralelne države, koji su neometano funkcionisali uz legalnu srpsku vlast. Na taj problem se nije obraćala pažnja, osim u vreme izbora, te ne čudi da nisu sprovođene mere protiv ove pojave. Albanski separatisti su uspostavili svoj sistem političkog, kulturnog, ekonomskog i javnog života, suštinski, stvorili su jednu uporednu stvarnost u kojoj nije bilo mesta za Srbe.

Nastavljajući vekovnu borbu za ostvarenje cilja, najpre sticanje nezavisnosti Kosova, a onda i teritorijalnoj ekspanziji Albanije, vođe albanskih separatista su zaključile da Albanci u tim nepovoljnim uslovima po Saveznu Republiku Jugoslaviju, treba da dodatno intenziviraju svoje terorističke aktivnosti, da načine maksimalne napore, koji su suštinski, bili usmereni na razbijanje teritorijalnog integriteta Srbije, odnosno Jugoslavije.

Težište njihovog angažovanja će tokom devedesetih, više nego ikad dotad, biti usmereno na stvaranje jakih terorističkih sastava, koji bi imali finansijsko i logističko utemeljenje u inostranim saveznicima, i koji bi, u krajnjoj liniji, trebalo da stvore uslove za oružanu pobunu protiv Srbije.

Nesnalažljivost srpskih političkih nosilaca, s jedne, i neskrivena inostrana pomoć i podrška s druge strane, bili su katalizatori koji su doprineli da albanski ekstremisti stvore brojčano jaku, solidno organizovanu i adekvatno naoružanu terorističku organizaciju pod nazivom „Oslobodilačka vojska Kosova“ (OVK).

Pripadnici ovog terorističkog entiteta su u godinama koje su dolazile bili stalna pretnja po vojna i civilna lica Jugoslavije. Dokaz za tako nešto jeste podatak da je u periodu od 1991. do 1997. godine, teroristička OVK bila više nego aktivna, te da je u pomenutom vremenskom intervalu izvela 377 akata nasilja, od čega 243 u oblasti jugoslovensko-albanske granice i 134 na Kosovu i Metohiji, što čini prosečno 54 terorističke akcije godišnje. U tim napadima, ubili su 41 lice (26 civila, 13 policajaca i dva pripadnika Vojske Jugoslavije, a teže ili lakše ranili 74 lica – 21 civila, 49 policajaca i četiri pripadnika Vojske).

Organizaciona struktura OVK je obuhvatala vojni i civilni deo. Hijerarhijski ustrojena, finansijski i logistički potkovana vojna organizacija je obuhvatala glavni štab u Švajcarskoj, glavni štab na KiM, sedam operativnih zona, a hijerarhija se nastavljala kroz postojanje brigada, odreda, čeda, vodova i odeljenja. Vojni deo OVK je brojao 20 000 terorista. Civilni deo bio je još brojniji. Sačinjavala su ga lica koja su obavljala zadatke logističke podrške, snabdevanja, čuvanja, osmatranja, izviđanja, uzbunjivanja i drugih aktivnosti, koje je trebalo da omoguće neometano ili lakše sprovođenje terorističkih aktivnosti vojnog elementa OVK.

Početkom 1998. godine, aktivnosti OVK postale su još agresivnije, a njeni uniformisani i naoružani pripadnici počeli su javno da deluju (između ostalih, Hašim Tači i Ramuš Haradinaj).

Kapitalni primerak koji je potvrđivao da je situacija na KiM pred eskaliranjem u oružanu pobunu, jeste napad terorističke bande, predvođene Ademom Jašarijem iz sela Donji Prekaz, opština Srbica, na policijsku patrolu SR Jugoslavije, u selu Likošane kod Glogovca, 28. februara 1998. godine. To je bio je očigledan nagoveštaj albanske pobune širih razmera na KiM protiv SRJ. Posle napada, teroristi nisu pobegli, već su se pod borbom povlačili, a njima su se pridružili mnogi meštani. Neutralisanje terorista trajalo je 27 sati i tom prilikom poginula su četiri i ranjena dva pripadnika MUP-a Srbije.

Početkom marta meseca iste godine, deo terorističke OVK je na sličan način napao pripadnike MUP-a u selu Lauša kod Srbice. Narednih meseci pojačavani su napadi na civile, policajce i vojnike Jugoslavije i grubo kršene ženevske konvencije o zaštiti žrtava rata. Broj pripadnika OVK u julu 1998. je narastao na 25 000. U julu, u skladu s doslednom primenom džihada, počela je oružana pobuna na KiM. To potvrđuje održana zajednička molitva (10. jula 1998.) hodža, muftija i imama KiM u Prištini, kada je predsednik Islamske zajednice Kosova Redžep Boja, potencirao versku obavezu muslimana u ratu protiv Srba. Posle molitve, preko razglasnog uređaja džamije u centru Prištine, u podne, emitovana je tridesetominutna fatva izdajnicima (Albancima islamske veroispovesti lojalnim Srbiji) i objava svetog rata (džihada) Srbima.

Druga polovina jula te 1998. godine je obeležena kontrolom skoro polovine teritorije KiM, koju je ostvarila OVK svojim delovanjem. Kako bi se promenilo stanje stvari angažovane su snage Vojske Jugoslavije, takozvani Prištinski korpus. Ove oružane jedinice su sprovodile svoje operativno delovanje od 25. jula do 29. septembra i teroristi su razbijeni. Kako je konstelacija odnosa na KiM postojala nepovoljna po OVK, pokrenuta je tendenciozna kampanja od strane inostranih sponzora ove terorističke organizacije: cilj kampanje je bilo sugerisanje političkom vrhu Jugoslavije, s jedne, ali i međunarodnoj zajednici da pripadnici jugoslovenske vojske vrše „preveliku upotrebu sile protiv albanskih civila“.

Pod pretnjom vojnog napada na SRJ, kako bi se zaštitila prava albanskih civila, tim, ultimativnim putem, su uspeli da izdejstvuju pregovore. Rezultat sastanka između predsednika SRJ Slobodana Miloševića i izaslanika američkog predsednika Ričarda Holbruka, bilo je upućivanje misije OEBS-a za verifikaciju stanja na KiM, koju će činiti 1800 verifikatora.

Verifikatori nisu obavili posao zbog kojeg su poslati, te je nastavljeno nasilje prema srpskom življu.

Važan datum u tom pogledu, svakako jeste 15. januar 1999. godine, kada su verifikatori i javno se opredelili za albansku stranu. Elem, specijalna jedinica policije Srbije je likvidirala štab jedne brigade OVK. U pomenutoj operaciji, likvidirano je 126 terorista, među njima i četiri strana državljanina, instruktora terorista. Šef Misije OEBS-a Vilijem Voker zloupotrebio je ovu akciju naše policije da neosnovano optuži SRJ za „streljanje mirnih albanskih seljana“. U februaru i martu te godine vođeni su pregovori između predstavnika SRJ i vođa albanskih terorista u Rambujeu (Francuska).

Poznato je šta se dogodilo nakon (ne)sporazuma u Rambujeu. Dvadeset četvrtog marta 1999. godine, otpočela je operacija „Milosrdni anđeo“. NATO je izvršio agresiju na SRJ da bi podržao terorističku OVK u osvajanju KiM. Severnoatlantski pakt je iz vazdušnog prostoka pružio podršku teroristima, kojih je bilo 15 000, uz 8 000 pripadnika Vojske Albanije i oko 12 000 NATO vojnika. Pokušaj proboja u zoni odgovornosti karaule „Košare“ je odbijen nekoliko puta. Agresija je okončana 10. Juna 1999., rezolucijom 1244 SB UN, kojom je dogovoreno razmeštanje civilnih (UNMIK) i vojnih (KFOR) struktura na KiM.

Međutim, razmeštanje ovih međunarodnih delegacija nije doprinelo poboljšanju situacije na KiM. One su svojom pasivnošću, posredno, doprinele svojevrsnom etničkom čišćenju Srba narednih godina. Tako je, na primer, od razmeštanja ovih misija do kraja 2003., sa KiM proterano 250 000 Srba, spaljeno ili oteto 107 000 kuća i stanova, uništeno 114 srpskih crkava i manastira. Posebno je bio organizovan masovni zločin Albanaca nad Srbima od 17. do 19. marta 2004. godine.

Još jedna implikacija koja je pokazala krajnju labilnost i neozbiljnost ovih misija jeste oružana pobuna od 21. novembra 2000. godine, kada je nekoliko grupa, jačine 20-30 terorista, upalo sa KiM u Pčinjski okrug. Oni su izveli prepad na policijske punktove MUP-a Srbije, pri čemu su ubili četiri i ranili 13 policajaca, zaposeli neke značajne objekte i organizovali odbranu. Vojno-policijskom akcijom SRJ, koja je trajala od 14. marta do 31. maja 2001., onesposobljeni su teroristi na području opština Bujanovac, Preševo i Medveđa – deo Srbije koji Albanci nazivaju “Preševska dolina”.

Iz srpske perspektive, etnoseparatističkoj delatnosti naoružanih grupa na Kosovu i Metohiji je dodatan „vetar u leđa“ doneo formiranje Albanske nacionalne armije. Ova teroristička organizacija, osnovana 2001. godine, je sprovodila brojne zločine usmerene protiv srpskog življa, sa ciljem etničkog čišćenja prostora Kosova i Metohije. U opusu aktivnosti ANA se nalaze i krijumčarenje, trgovina drogom, oružjem, ljudima, kao i napadi na pripadnike UNMIK-a, KFOR-a i OEBS-a.

Zastrašivanjem, primenom najgnusnijih metoda, dobro proračunatih i solidno organizovanih, albanski teroristi su uspeli u nečemu što su želeli. Instrumentalizacijom sile protiv civila, ali i uniformisanih lica, uz neskrivenu podršku nekih stranih zemalja, uspeli su da nesnalažljive srpske vlasti dovedu pred svršen čin. Kosovska skupština je 17. februara 2008. godine proglasila nezavisnost Kosova i Metohije. U mesecima i godinama koji su usledili, uprkos protivljenju i negodovanju Srbije, veliki broj zemalja sveta je priznao Kosovo kao nezavisnu zemlju. Tog zimskog dana, Albanci su ispunili fragment svog vekovnog cilja, a ostvarenje iredentističke ideje o „Velikoj Albaniji“ je bilo bliže nego ikad.

Nakon jednostrano proglašene nezavisnosti, aktuelan je mukotrpan proces pronalaženja rešenja kosovskog problema, koje, iz eufemističnih usta evropskih diplomata, znači “normalizaciju odnosa”. Svakome ko je makar i dan proveo na “brdovitom Balkanu”, jasno je da se od Srbije traži da prizna nezavisnost Kosova, ukoliko želi da nastavi svoj put “u Evropu”. Ako je verovati evropskim zvaničnicima, i pod uslovom da i Srbiju “ne strefi” sudbina Turske, koja ima višedecenijski staž u evrointegrativnim procesima.

Kako će se Srbija snaći u, šahovskim rečnikom rečeno, “pat poziciji”, ostaje da se vidi.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*