“Hodžina kći” promovisana u LKC-u

LESKOVAC

U Holu na spratu Leskovačkog kulturnog centra predstavljena je knjiga Milorada Doderovića „Hodžina kći“. O knjizi su govorili Miroslav Jović, urednik u izdavačkoj kući „Svici“ iz Niša, Dragan Radović, urednik u Leskovačkom kulturnom centru i autor Milorad Doderović.
Miroslav Jović je rekao da Doderović „iz duše govori u svom romanu o lepotama svoga kraja, o dobroti ljudi, bliskosti i povezanosti porodice, šta znače jedni drugima i šta znači kad neko iz porodice ode negde drugde, koliko se sećaju jedni drugih i koliko se drže zajedno i posle toga. Još jedna važna stvar je vrlo važna u ovom trenutku, a to suživot, zajedništvo ljudi koji žive zajedno na određenom području. To je ono što se narušilo zadnjih decenija u ovim našim krajevima i onon što je donelo mnogo štete i mnogo muke na obe strane. Isti su problemi, iste su muke koje muče ljude koji žive u nekim brdskim i planinskim krajevima, bez obzira na to kako se oni zovu, kojoj religiji pripadaju… Ljudi koji imaju iste probelme i nisu optererćeni nikakvim problemima koji im dolaze sa strane žive život zajednički i neguju svoja prijateljstva. Na žalost, mnogo stvari se vremenom promenilo na zlo, i puno toga je otišlo na lošu stranu. Doderović ovim romanom pokušava da prizove pameti sve one koji su otišli stranputicom, da se vrate na pravu stranu, jer zajedništvo i razumevanje u životu može mnogo toga lepšeg da nam pruži u budućnosti.“


Milorad Doderović je rekao da često govori kako je ovaj roman najmanje što je mogao da učini za svoj zavičaj i detinjstvo.
-Sada mi je nekako lakše kad sam to napisao i ne ulazim u to da li sam poštovao neka uređivačka i izdavačka pravila. Uostalom, kažu da je prvo književno delo najiskrenije, a da je sve ostalo udvoravanje izdavačima i publici. Ja nisam hteo nikome da se udvaram, ali sam hteo malo i da kažem o belegu koji sam nosio, pošto su moji bili na „pogrešnoj“ strani, jer su bili „Bitlsi“ u vreme Drugog svetskog rata. Čitav kraj i Gornja Jablanica su bili zbog toga kažnjeni… Ja, naravno, nisam mogao da odlučujem gde će oni biti i neću to ni da komentarišem, to drugi bolje znaju od mene. Od mene se to krilo, a ja sam se preko mog glavnog junaka malo ispovedio, možda i na malo žešći način nego što treba. Ali, ja sam i podsetio da život sa Albancima nije onakakav kakav volimo da slikamo, jer da smo se mi samo međusobno ubijali za sto godina ne bi bilo ni njih ni nas. Umeli smo mi da živimo kao normalni ljudi, a zašto o tome ćutimo, pitam se ja…-
Roman se bavi „zabranjenom“ ljubavi između pripadnika različitih naroda, koji svoju sreću traže čak u Australiji. Da li smo mi kao ljudi pre svega toliko udaljeni da nam se obične svakodnevne stvari kao što je ljubav ne mogu desiti ovde, nego zbog toga moramo da odemo negde daleko? Doderović misli da je to upravo tako.
-Ako smo toliko dugo živeli jedni pored drugih, onda smo i poprimili nešto jedni od drugih. Ali, izgleda da smo poprimili sve ono što ne valja, umesto da poprimimo dobre stvari, kao što su, npr.. kod Albanaca, nekakvi principi, verovanje u reč, ili što je makar kod njih bilo nekada… Meni je, recimo, žao što ja nisam naučio albanski. Ja sam bio narcisoidni pripadnik većinskog naroda koji je govorio „ma neka uče oni moj jezik, što bih ja učio njiihov…“ To je glupost i drago mi je da su moji bratanci tu grešku ispravili, oni govore albanski gotovo kao drugi maternji jezik. Mi nismo umeli da se držimo jedni drugih, nismo bili ni dovoljno bogati, ni dovoljno pametni i pismeni, pa smo bili laka meta za potkusurivanje velikih. Tu mislim na sve nas na Balkanu, jer kad im je god trebalo nešto da zamute, prospu, potroše rezerve municije, onda posvađaj Balkance, ako su različite vere, utoliko lakše… Ako su iste vere ni to nije teško, jer to pokazuju srpsko-bugarski odnosi. I sada su nove, velike igre na Balkanu, a mi u njih mnogo lako upadamo.-
Kao neko ko 40 godina radi kao novinar, Doderović kaže da se odavno zalagao, još pre nego što se zakuvalo u Jugoslaviji, da se preko novinarskih organizacija napravi nešto što bi bio „Balkanski novinarski pasoš“.
-Taj pasoš bi nam omogućavao da lakše komuniciramo preko granica koje su postale… Manuo sam se ratnog reporterstva vrativši se iz Vukovara i Slavonije uz jedan tekst „Pamet u glavu, puške u soške“, gde sam rekao da ne budem nikakav ratni reporter ako ne mogu da pređem na drugu stranu. Nije ni onima lako, na koje padaju granate koje moji odavde ispaljuju. Imam utisak da mediji kao da se stide ili ne žele, a neki i ne smeju (tu mislim na kolege sa Kosova, jer kad s njima pričam privatno sasvim je drugačije) da objave neku lepu priču o tome da neko i dalje lepo živi u komšiluku. Ili, gde je porodica koja je čuvala Pećku patrijaršiju tolike godine, šta je sa njima, gde su ovi, gde su oni, da kontriramo dobrim primerima ovim lošim. S ove druge strane, to nije kurentno, nije tabloidno i samo možeš da dobiješ psovke. I mene ponekad „ispozdravljaju“ za ovo moje pričanje o srpsko-albanskim odnosima i o tome kako sam ih ja zapamtio. Majstorstvo je bilo to upropastiti, a mi smo to toliko upropastili, došlo je da spašavamo što se spasti može. A da bi se to deslio, moraju da dođu ljudi koji nisu bili učesnici rata. Ima ih i sa naše i sa njihove strane, to su generacije rođene iza 2000-tih… Oni nisu doživeli da im padaju bombe na glave, nisu im dolazili leševi rodbine u kuću, nisu gubili očeve, braću, sestre i nadam se da će moći malo trezvenije da razmišljaju. Oni su jedini spas. Oni kojima su krvave ruke ne mogu da izvuku ove prostore na pravi put.

—————————————————————————————————————
Milorad Doderović rođen je u selu Marovac, opština Medveđa. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Leskovcu. Od 1974. godine živi i radi u Nišu. Četiri decenije se profesionalno bavi novinarstvom, a od 1994. radi kao stalni akreditovani dopisnik programa na srpskom jeziku australijskog državnog SBS radija.

Ivan Spirić

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*