Grad bez pameti – grad bez budućnosti

LESKOVAC

Alea iacta est (Kocka je bačena)
Gaj Julije Cezar

Odlazak iz Leskovca je odlazak iz bede i nesigurnosti. To je začarani krug – što više mladih i obrazovanih ljudi ode, oporavak će biti teži ili nemoguć. U Srbiji živi oko sedam miliona stanovnika, a prema statistici OEBS – a, od 5. oktobra 2000. godine do danas oko 650 000 ljudi je napustilo Srbiju, u proseku oko 50 000 ljudi godišnje odlazi.
Od 2012. godine taj broj se povećao. Prema podacima Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj broj odlazaka iz Srbije je udvostručen, od 27 000 na godišljem nivou, taj broj se popeo na 42 000, što znači da je za 8 godina Srbiju napustilo skoro 400 000 građana.
Nezaposlenost mladih je najveći problem u Leskovcu u poslednjih nekoliko godina. Prema svim istraživanjima na temu mladih, uvek se izdvajaju dva ključna problema, a to je ogromna nezaposlenost i izrazita neaktivnost populacije starosti od 23 do 35 godina. Razlozi za tu neaktivnost su višestruki, a koren problema leži u nerazvijenoj ekonomskoj strukturi, smanjenju prilika za zapošljavanje i u obrazovnom sistemu. Problem mladih se ogleda i u nemogućnosti rada u struci. Mladi ljudi koji su završili fakultete zbog nemogućnosti da nađu posao u struci rade poslove za koje su prekvalifikovani i trpe razne torture ljudi koji su se visoko pozicionirali u nekoj organizaciji, a svoje obrazovanje svode na završenim trogodišnjim školama i fizičkim atributima.
Poražavajuća stvar je da ljudi koji završavaju fakultete sa niskim prosecima i dugim stažom studiranja na „konkursima“ dobijaju prednost u odnosu na ljude koji su u roku završavali fakultete i sa visokim prosecima. Veliki problem mladima predstavlja i Zakon o budžetskom sistemu donešen 7. decembra 2013 – e godine kojim je propisana zabrana zasnivanja radnog odnosa sa novim licima radi popunjavanja slobodnih, odnosno upražnjenih radnih mesta.
Konkretan primer mladog čoveka koji se suočava sa problemima kako zapošljavanja, tako i malteritaranja ogleda se u sledećem:
-Imam 31 godinu, završio sam fakultet u roku, bio prvi na rang listi prilikom upisa, završio fakultet sa prosekom 8.91 i gde god sam tražio posao ili nisu gledali moju biografiju ili su mi govorili da sam prekvalifikovan. Radio sam dva i po meseca u jednoj srednjoj školi, predavao deci koja jedva znaju da čitaju i pišu i bio na udaru direktora te škole i psihologa koji me je non stop pratio, a po naređenju direktora. Pravi košmar neznanja i nemoralnosti doživljavam za vreme obavljanja stručne prakse u jednoj osnovnoj školi. „Mentor“ koji mi je bio dodeljen bio je neozbiljan i nestručan, doživeo sam da idem na razgovor kod direktora škole i bio ispitavan kao da sam u policiji o tome šta mislim o njemu, o školi, o pojedinim kolegama, a sve to zahvaljujući jednoj samozvanoj novinarki jedne medijske kuće koja je prenela direktoru škole da sam tu istu školu iskomentarisao u negativnom kontekstu. (i dan danas smatram da njegove kvalifikacije, kako ljudske tako i stručne su na vrlo niskom nivou) Jedan od nastavnika koji je svojim fizičkim atributima dogurao protivzakonito daleko u hijerahiji škole je posebna priča, napreduje zahvaljujući velikom funkcioneru, bivšem radniku jedne od benzinskih stanica. Imao je ugovor na određeno, na dva meseca i niko nije smeo da ga pomera.
O nasrtaju na mene i pokušaju fizičkog obračuna sa bezobraznim i nevaspitanim nastavnikom fizičkog vaspitanja (on predaje nekakvo vaspitanje, a sam je nevaspitan – kontradiktornost) posebna je priča. To biće zbog svoje pohlepe mene nije uvažavalo kao ličnost, te me je svojim nepristojnim, drskim i bezobzirnim ponašanje vređalo. Raspravu mi je napakovao „mentor“ i to tako što je taj „mentor“ rekao deci iz jednog odeljenja da pozdrave razrednog i da mu kao poklon kupe šampon za kosu ( to biće je bez kose). Deca su mu to prenela, da bi on mene u hodniku škole pred decom napao verbalnim putem, a kada sam mu odgovorio,on je krenuo ka meni.
Pokušavao sam da civilizovanim načinom rešim problem. Nekoliko puta sam skretao pažnju direktoru škole na zakonske nepravilnosti u vezi mog mentora i određenog ljudskog šikanaranja od strane pojedinaca, ali sam imao osećaj da me nikada nije saslušao, što se kasnije i pokazalo tačnim. Bezobrazluk je išao dotle da sam bio prijavljen u policiji od strane mentora da sam hteo da mu polomim ruke i noge. Najlepši dan u mom životu bio je dan kada sam završio sa „stručnom praksom“.
Shvatio sam da ljudi mnogo lažu, udruže se po troje četvoro i lažu, mnogo puta se izgube u svojim lažima, a cilj te laži jeste pohlepa i želja da budu ono što nikada u normalnom i civilizovanom svetu ne bi mogli da budu. Nažalost, nepravda pobedi pravdu zahvaljujući toj laži. Opasnost je što ti ljudi nisu svesni i bez trunke srama za to što nanose veliku štetu obrazovanju, a da ironija bude veća svi studirali po osam ili devet, deset godina, sa visokim prosecima od 6,00 do 6,75.“

P.S. Svi likovi i događaji su izmišljeni, a svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je slučajna.

Sv. S.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*