Gojko Cakić – rodonačelnik leskovačkog stripa

LESKOVAC

Gojko Ljubomira Cakić, rođen je 1924. godine. Pohađao je leskovačku gimnaziju, gde je 1940 i 1941. bio u 4. odnosno petom razredu. Nije bio najbolji učenik, ali je imao ozbiljan talenat za crtež, a najviše se interesovao za strip koji je u Srbiji u predratnim godinama postajao sve popularniji.
Pored toga Gojko Cakić je bio član školskog SKOJ-, koji je u ono vreme zastupao najnaprednije ideje u smislu pravednijeg društvenog uređenja. Najbolji đaci Gimnazije bili su članovi te organizacije, koja je, za razliku od učenika pripadnika Ljotićevih omladinica bilo neuporedivo više. U to vreme (1940. godine) u leskovačkoj gimnaziji postojala je jaka skjevska organizacija u kojoj su najuticajniji bili Žika Ilić Žuti, Slavko Zlatanović i drugi… među Članovima ove organizacije u Gimnaziji Milivoje Perović pominje i Gojka Cakića.
Ubrzo posle izbijanja rata, novembra 1941. godine, Gojko je stupio u Kukavički NOP odred iako je tada imao tek sedamnaest godina. Ipak veoma brzo, posle obimne operacije okupatora i njegovih saradnika na terenu, kada je opstanak odreda doveden u pitanje i kada je bio primoran da se povuče na drugi teren, Gojko je, zajedno sa drugim partizanima, februara 1942. vraćen je u Leskovac.
Po povratku u grad, Gojko je ponovo veoma aktivan u skojevskoj organizaciji koja je u Leskovcu 1941. godine bila organizovana po rejonima, rejonskim komitetima i aktivima. Postojala su tri rejona. Prvi je sastanke održavao na strelištu, u Čifluk Miri, delu grada koji su zvali Ludajci i ponekad na otvorenom , u polju. Imao je četiri aktiva.
Drugi rejon je delovao oko Špitaljskog groblja i u Podvorcu, u delu oko Čapljinog bresta i njegov Rejonski komitet rukovodio je većim brojem aktiva i grupa.
Treći rejon pokrivao je deo grada prema Svetoilijskoj crkvi i imao je dva aktiva. U prvom aktivu, pored ostalih, bio je aktivan i strip crtač, učenik gimnazije Gojko Cakić.
Sastanci tog aktiva održavani su u Svetoilijskom parku u nekoj kolibi na Hisaru, u stanu Svezozara Denića Cake i u nedovršenoj kući Gojka Cakića. koja se nalazila u blizini Antituberkuloznog dispanzera. Prikupljen poverljiv materijal nošen je kod Gojka Cakića.
U leskovačkoj gimnaziji, pored skojevske organizacije, politički aktivna bila je i organizacija mladih ljotićevaca koju su podsticali uglavnom nastavnici i koja se suprotstravljala akcijama skojevaca, ali su joj zbog konzervativnih političkoih stavova učenici slabije prilazili i ona je bila neuporedivo malobrojnija.
U gradu je krajem 1941. godine bio stacioniran i jedan odred Dobrovoljaca (ljotićevaca) koji je imao i autobus, uglavnom parkiran kod zgrade nekadašnje Ženske zanatske škole (Ulica Goce Delčeva) koju su dobrovoljci koristili i kao kasarnu. Partijska organizacija KP odlučila je da autobus zapali, a zadatak je poveren grupi skojeveaca u kojoj se nalazio i Gojko Cakić.
To se desilo početkom februara 1942. godine. Nažalost, došlo je do provale i grupa je pohapšena. U masovnim hapšenjima u Leskovcu uhapšeno je tada tridesetak partijskih aktivista, o čemu je kvislinško „Novo vreme“ pisalo 23. Februara 1942. Godine. Hapšenja su nastavljena i narednih meseci, a uhapšeni su saslušavani na veoma svirep način i nad njima je vršena tortura.
Pohapšeni su iz Leskovca prebačeni u logor na Crvenom Krstu u Nišu, a odatle na Sajmište u Beogradu gde su ukrcani na brodove i Dunavom prebačeni u Beč. Odatle je jedna grupa Leskovčana, među kojima je bio i Gojko cakić prebačena u Štetin u Poljskoj. Tu je okupljeno oko tri hiljade zarbljenika iz Jugoslavije, a Leskovčana je bilo 87. Svi oni su brodovima prebačeni u Norvešku, gde su stigli 1. ktobra 1942. Godine.
O daljoj sudbini Gojka Cakića saznajemo iz knjige „Daleki beli putevi“ Vukašina Conića, u formi romansirane dokumentaristike. Autor je uporno i dugo vršio istraživanje, prikupljao memoarsku i dokumentarnu građu, pregledavao časopise, dnevnike, fotografije, sav materijal koji su mu na raspolaganje stavljali preživeli internirci, sa mnogima je obavio i interrvjue. Gojka Cakića pominje na nekoliko mesta u knjizi i opisuje njegov tragičan kraj.
U poglavlju knjige pod naslovom „Nekada je smrt dobrodošla“ Conić piše da je GOJKO CAKIĆ bio u transportu interniraca koji je od pristaništa na severu Norveške kamionima 23. jula stigao u Karašjok, u Laponiji. Karašjok je bio najseverniji logor u Norveškoj, oasamnaest kilometara udaljen od Finske granice. Pored Gojka Cakića u Karašjoku je bilo još desetoro ljudi iz Leskovca i okoline.
Internirci su radili na izgradnji puta prema finskoj i to neprestano, posle dugog pešačenja, i po 12 kilometara, do samog gradilišta, i nazad. Nad internircima su primenjivane takve torture mučenja da su taj logor prozvali „beli pakao“. On je 25. decembra 1942. rasformiran, a od 377 logoraša preživelo ih je samo 110, koji su prebačeni u luku Narvik odakle su brodom stigli u Elsfjord, a odatle dugim i napornim pešačenjem kroz, činilo se, kroz duboki tunel od snega i leda do Osena. Pored fizičkog napora, logoraše je kosila i dezenterija. Ostalo je još šest leskovčana, ali to više nisu bili ljudi, već splet kostiju, kao piše autor Conić.
Gojko Cakić, dete, bio je na ivici snage. Teturao se, a drugovi su ga pridržavali. Približavali su se logoru Osen i želja da izdrži izvlačila je iz mladića poslednje atome snage. Obnevideo od bola i iznemoglosti, klonuo je i umro na samom ulazu u logor. Karašjok su preživela četvorica Leskovčana.
Tako se ugasio mladi život Gojka Cakića, mladića iz Leskovca, po svoj prilici rodonačelnika leskovačkog stripa. Iza njega je ostalo osamnaestak tabli stripa „Duh Afrike“ koje su sačuvane u Narodnom muzeju, nekoliko crteža, po koji zapis u istorijskim knjigama i ništa više.

Živojin Tasić

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*