Fantastičan san

Dragomir S. Radovanović

                                

Uvaženi književnik i akademik SKANU ne prestaje da nas iznenađuje ne samo po broju objavljenih knjiga, nego i po raznovrsnosti književnog izraza, što mu daje i renesansni oreol novoga doba. Već je teško nabrojati sve književne izlete ovog vrednog i zagonetnog stvaraoca, ali ipak najveće iznenađenje je njegov uzlet u naučnu fantastiku, čime se nameće kao svojevrsno proviđenje, proročanstvo, fantazmagorija, snoviđenje do stepena drskosti koja izaziva fobiju, zaprepašćenje, pa čak i paniku zbog nesposobnosti čitaoca da shvati sve varijacije pisca u očekivanom razvoju čovečanstva, ni manje ni više nego za hiljadu godina. I tu bi morali odmah već na početku da otklonimo i svaku pomisao da ga je na ovakav pristup podstakla knjiga „Hiljadu devetsto osamdeset četvrta“ najpoznatijeg engleskog esejiste Erika Artura Blera, čiji je pseudonim Džordž Orvel, jer je to priča o vlasti koja prepravljanjem istorije ostvaruje svoje ciljeve, što se i danas događa. Pre bi se reklo da mu je možda uzor bio roman Žila Verna, oca naučne fantastike „Pariz u XX  veku“, koji on krajem XIX veka, međutim, nije imao smelosti da objavi, što je učinio tek njegov praunuk 1989. godine. Prava je šteta što to nije učinio, jer su mu predviđanja bila vrlo bliska realnosti. I evo danas imamo novog pisca naučne fantastike, koga je iznedrila Srbija i koji je imao smelosti da se pojavi sa ovako izazovnim, do drskosti smelim tekstom, koji mora da zbuni, zabrine ili oduševi svakog čitaoca. Tako Dragomir Radovanović postaje otac srpske naučne fantastike ma koliko ona bila čudna, zastrašujuća, zadivljujuća, izazovna, plod maštovitog sna, ali i optimistička u ime očuvanja čovečanstva. Takav pogled u budućnost mogao je da se rodi samo u glavi pisca koji i sam do kraja nije svestan koje je sve skrivene delove ljudskog mozga pokrenuo snagom svoga sna da bi nam saopštio mnogo bar danas nezamislivih stvari. A onda ćemo pozvati u pomoć Konfučija koji kaže „Kad se genije u svetu pojavi, znaćete ko je, jer se glupaci udružuju protiv njega“. Zato ćemo podržati Radovanovića, bez zluradih komentara, ne verovanja, sumnji, podsmeha, čuđenja do gubljenja daha. Ono što je predvideo ovaj tvorac naučne fantastike je u interesu očuvanja čovečanstva, poverenje u njegov opstanak, ne priznavanje kataklizmičnih događanja, verovanje u pobedu nauke, shvatanje kosmosa. Ali to je istovremeno i kritika onoga što je negativno, nedovršeno, nesavršeno u današnjem svakodnevnom životu. Tako naš pisac veruje u snagu nauke koja će za svaku oblast društvenog života naći novi model za hiljadu godina razvoja, omogućiti čoveku da živi hiljadu godina u humanoidnom obliku kao i roboti koje je teško razlikovati od njega i saopštiti nam njihovu međusobnu korelaciju. Kod humanoida deca se rađaju zdrava zahvaljujući velikom razvoju farmaceutske industrije, a ako se slučajno rode sa nekom ne otkrivenom bolešću recikliraju se. Čovek živi jedan milenijum, a onda se podvrgava eutanaziji ili se reciklira, a ono što je posebno fantastika je prenošenje pamćenje svakog čoveka na CD-u i koristi se milijardama godina. To se sve može pratiti na nano plejerima, pa iako on više ne postoji fizički i dalje može da doživljava i sadašnjost i budućnost. Na neki čudan način to se poklapa sa religijskim tumačenjem života posle fizičke smrti. Na ovaj način se obrađuje svaki segment društvenog života za koji je kosmička relacija, odnosno međugalatičke veze sasvim normalna pojava. Zemljani, kako ih naziva Radovanović, računajući tu i robote u ljudskom obliku sasvim normalno komuniciraju sa bićima iz kosmosa, ali ostaje dosta nedorečeno ako se dogodi da se roboti pobune protiv humanoida. Interesantno je i predviđanje da Zemaljska vlada stalno vodi računa da broj Zemljana ne može nikada da bude veći od sedam milijardi. Značajna je, međutim, i za autora misterija crne rupe za koju neme dorečenosti i tako ostaje i za buduću nauku polje daljeg istraživanja. Da li namerno ili samo izazovno knjigu završava iritirajućom tvrdnjom da su Srbi narod majka od kojih su postali i svi ostali stanovnici planete Zemlje, što je tvrdnja u sferi prave fantastike. Ali, u naučno fantastičnom romanu valjda je i to dozvoljeno, pošto već postoje autori koji tvrdoglavo zastupaju tu neodrživu tezu. I da završimo rečima Serena Kirkegarda, danskog filozofa, teologa i pesnika iz XIX veka „ Genijalni ljudi su kao grmljavina: usprotivljuju se vetrovima, zastrašuju ljude i čiste vazduh“. Nadajmo se da će Zemljani u te daleke 2984. godine čitati ovu knjigu, naravno preko nano plejera, i diviti joj se. 


Prof. dr Živan Stojković

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*