Ekskluzivno za Novu Našu reč: Malta i Srbija, sličnosti i razlike, iz ugla leskovačkog lekara

Englezi kažu „Ako radite i trudite se, rezultat će doći, neko će nekad prepoznati vaš trud i rad“. Spavati i zadovoljiti se nečim što je minimalno nije u ljudskoj prirodi. Mi težimo da napravimo nešto bolje, da ostavimo nešto iza sebe, da pomognemo drugim ljudima… Ti mladi doktori bi, možda, više trebali da misle na pacijente nego na neke finansijske stvari. Naravno, sve je to važno, ali znanje je najvažnije…- rekao je dr Predrag Andrejević, leskovčanin sa međunarodnom reputacijom hirurga, u razgovoru za Novu Našu reč

NNR: Kada kao Leskovčanin koji se nalazi u belom svetu, dođete u Leskovac i odete u hiruršku salu, šta to govori o odnosu prema gradu i svom poslu?

Dr Andrejević: I jedno i drugo. Da li je iz svog grada ili nekog drugog, nema veze, ali ako je iz svog grada onda je to malo više. Ne znam, možda je neka malo veća emocija biti u svom gradu i u bolnici u kojoj nisam nikad radio. Raditi sa mladim ljudima koji su, kako bi se reklo, stasali za neke ozbiljne hirurge, koji se bave medicinom koja je svetska, to je jedan predivan osećaj.

  • Leskovac je na trećem mestu u Srbiji po broju urađenih laparoskopskih hirurških operacija

NNR: Pacijent je dobro?

Dr Andrejević: Pacijent je odlično. Ne bih o imenima, ali su radila dva mlada doktora, ja sam im davao neke smernice, izašli su iz jedne škole koja je evropska škola. Naša bolnica je bila u tim programu koji se zove Lab Serb, ja sam povremeno dolazio da sa dr Peđom Ivanovićem to malo vežbamo, a onda su momci to nastavili da rade sami. Leskovac je na trećem mestu u Srbiji po broju urađenih laparoskopskih hirurških operacija, to je jedan mali deo moje pomoći i vrlo sam ponosan na sve te mlade momke koji imaju hrabrost i snage da, evo, subotom rade te teške operacije umesto da odmaraju, spavaju, štaveć…

NNR: Sinoć na ovom mestu je bilo druženje sa drugarima iz škole…

Dr Andrejević: To je bilo spontano. Druženje i još jedno iznenađenje za mene. Dobio sam majicu sa ispisanim leskovačkim rečima, doživeli smo da se družimo posle toliko godina…

NNR: To bi mogla da bude mini proslava 40 godina od mature?

Dr Andrejević: Ja ne brojim godine.

NNR: Kako je tekao vaš put od Leskovca do Malte, odakle vi tamo?

Dr Andrejević: Mene na Malti pitaju odakle ja tamo… Uglavnom dolaze stranci sa svih strana sveta i upoznaju svoje buduće prijatelje, a ja sam svog budućeg i sadašnjeg životnog prijatelja, koja je Maltežanka, upoznao u Beogradu, davne 1989. godine na studijama. Naša ljubav je porasla, ja sam otišao na Maltu početkom rata 1991. i tamo sam ispočetka počeo sve, zadnju godinu fakulteta, jedan ispit, drugi, onda ispit iz hirurgije u Engleskoj, pa jedan deo u Americi i ostao sam tamo.

  • Malta i Srbija, sličnosti i razlike

NNR: I tako ste postali ime koje cenjeno u oblasti hirurgije mnogo šire nego što je Malta.

Dr Andrejević: Ja sam trenutno u Edukacionom komitetu evropske asocijacije laporoskopskih hirurga, moj mandat traje još godinu i nešto dana, tako da se malo pronosi ime Leskovca i u nekim drugim sferama.

NNR: Kako vaša supruga Maltežanka doživljava Leskovac kada dođe ovde?

Dr Andrejević: Mi smo se upoznali u Srbiji, tako da je njoj bilo sve jasno posle mesec dana, i kafana i muzika i kafa koja nema kraja i gledanje u šolju… To gledanje sada, možda, više i ne postoji za neke sadašnje generacije… Ona voli, moji sinovi vole da dođu ovde. Stariji sin zna srpski, odnosno uvek me je pitao „tata da li ja znam srpski“… On sada radi u Luksemburgu i kaže, kada sam ga pitao zašto to pita, on je rekao da kada je u Leskovcu kažu mu da super priča srpski, a kada ode u Beograd ne razumeju ga da li priča srpski ili ne. On kaže da ga je tata naučio srpski. Tako da oni vole da dođu ovde, moj stariji sin je ovde svakog leta, leskovački mu ide odlično.

NNR: Da li je moguće na Malti sprovesti naš koncept kafana, muzike, ispijanja kafe…

Dr Andrejević: U početku je to bila nostalgija, bilo je malo naših ljudi. Uvek se tražio neki izgovor više da se progovori srpski, da se čujemo, da posedimo. Sada je to malo drugačije, došlo je dosta naših ljudi i te navike su se malo promenile. Na žalost, više ne postoje „duge“ kafe. Radi se dosta, radimo i subotom, nema više takvog druženje.

  • Srbija uhvatila priključak sa evropskom hirurgijom

NNR: Kakva su vaša zapažanja, gde se nalazi srpska hirurgija?

Dr Andrejević: Srbija je prošla kroz godine sankcija, možda i finansijskog debakla, ali se to sada vraća na jedan zavidni nivo. Mi smo imali saradnju sa lokalnom bolnicom i doktorom Peđom Ivanovićem koji je neverovatno požrtvovan doktor. Ja sam retko viđao ljude koji, ne želim da kažem u tim godinama, ne broje vreme. Leskovačka bolnica je opremljena vrlo dobro, što nije kao i u drugim delovima Srbije, koje su malo ispod tog modernijeg nivoa i tehnologije. Mi jesmo kaskali za Evropom, ali je sada taj priključak fantastičan. Evo, 2025. će Evropski kongres laparoskop-hirurga biti u Beogradu, zahvaljujući profesoru Bjeloviću. Ja sam bio u Nišu na prvom kongresu laparoskopskih hirurga juga Srbije, doktor Bojan Jovanović je to organizovao i to je jedan već evropski nivo.

NNR: Koliko su naši hirurzi cenjeni u međunarodnim okvirima?

Dr Andrejević: Vrlo smo cenjeni i respektovani, ali postoji tehnička granica, znanje naših lekara se ne može prikazati u pravom smislu, jer su se ti skupovi i kongresi malo modernizovali, to nisu više samo predavanja, nego i tehnička podrška, prikazivanje operacija…

NNR: Da li je problem sa odlaskom, naročito mladih lekara, postoji i na Malti?

Dr Andrejević: Mi smo imali problem tog „odliva mozgova“. Lekari su nam nakon specijalizacije odlazili u Englesku, iz raznih razloga, nije bilo napredovanja, nisu mogli da se bave time što žele, bilo je dosta ljudi koji nisu hteli da se pomere sa svojih mesta i koji su držali sve u svojim rukama… To se promenilo dolaskom Evropske unije, napravili su se programi, ljudi odlaze i vraćaju se. Mi trenutno imamo odliv lekara sa Malte zbog treninga. Na žalost, dolazi dosta ljudi iz istočne Evrope, odličnih hirurga, bilo je nekoliko i iz Srbije, a razlog je prvenstveno finansijske prirode, ali su i uslovi rada bolji. Malta je još uvek u nekom prelaznom periodu komunizma, socijalizma i kapitalizma… To je neki polusocijalizam. Posao je stalan i postoji osnovna plata, a osnovna plata hirurga je oko 2800 evra. To se onda dopunjuje dežurstvima, itd…

  • Standard: živeti u Beogradu i na Malti nije velika razlika

NNR: Kakav je odnos cena u Srbiji i na Malti?

DR: Ako uporedite Leskovac i Maltu ogromna je razlika, pogotovu u ugostiteljstvu, Malta je mnogo skuplja. Međutim, živeti u Beogradu i na Malti nije velika razlika. Malta jeste skupa, standard nije nešto veliki, ali je za naše uslove to skupo.

NNR: Da li ima kriminala?

Dr Andrejević: Ima, bilo je dosta toga prošle godine. Svi znaju za ubistvo novinarke na Malti. Mislim da je toga više nego pre 20-30 godina. Ima dosta stranaca, izbeglica, potukli su se neki Sirijci međusobno, zabeležen je smrtni slučaj u toj tuči…

  • Nostalgija, ili – gde vam je srce, doktore…

NNR: Da li planirate da se vratite u Leskovac, možda kada odete u penziju?

Dr Andrejević: Vi ste tamo gde vam je kuća i porodica. Ja bih se lako vratio, na Malti nosim majicu koju sam kupio ovde „Srcem prema jugu – Leskovac“ i kad god nisam u društvu koje iz centralne Srbije, pitaju me gde su južnjaci, misleći na mene. Naravno da bih se vratio, a da li će to biti ili neće ne znam.

NNR: Kolika je naša ili eks-Yu dijaspora na Malti? Da li se međusobno družite?

Dr Andrejević: Pre korone je bio ogroman broj Srbi, zatim nešto iz Bosne, ima malo i Hrvata i Makedonaca, mislim da nas je bilo desetak hiljada. Sad se to promenilo, mislim da nas ima oko 5.000. Mi imamo NVO osnovanu 2010. godine koja se zove „Malteško srpska zajednica“ i ja sam bio privremeni predsednik i još uvek sam tamo. Imamo neke projekte koje je pomogla država Srbija, imamo sada „Dane Srbije na Malti“ koje organizujemo, postoji Srpska pravoslavana crkva koja okuplja veliki broj ljudi. Skupljamo se, ali se pronosi srpska priča gde su jedni s jednima, drugi s drugima, jedni ne mogu sa ovima, tako da… borimo se… Kada ljudi shvate da je život jedan, da svi dišemo isti vazfuh i pijemo istu vodu, da je to zajedništvo ipak nešto iznad jedne ličnosti.

NNR: Koja bi bila vaša poruka mladima iz Leskovca?

Dr Andrejević: Englezi kažu „Ako radite i trudite se, rezultat će doći, neko će nekad prepoznati vaš trud i rad“. Spavati i zadovoljiti se nečim što je minimalno nije u ljudskoj prirodi. Mi težimo da napravimo nešto bolje, da ostavimo nešto iza sebe, da pomognemo drugim ljudima… Ti mladi doktori bi, možda, više trebali da misle na pacijente nego na neke finansijske stvari. Naravno, sve je to važno, ali znanje je najvažnije.

NNR: Da li bi ste mogli da im savetujete da ipak ostanu ovde, ili bi mnogo toga moralo da se uradi da se stvore uslovi da oni ostanu ovde?

Dr Andrejević: Oni moraju ostati ovde, ali moraju i izaći iz Leskovca jedno vreme, hoće li to biti Beograd ili neka druga država, ali moraju otići. To je jedan sklop, vi morate da znate šta se i kako radi na drugim mestima, kako bi bili bolji nego što jesu. Ovaj narod ovde zaslužuje da se ljudi vrate i svojim znanjem pomognu.

  • Iskustva sa koronom

NNR: Pandemija korone je pokazala da nema zaštićenih prostora i ljudi. Postoje li posledice od korone u oblasti hirurgije, jer se sada pojavljuje priča da korona ostavlja posledice kod pacijenata…

Dr Andrejević: Imamo dva pogleda na to. Imamo longkovid, koji su simptomi posle preležanog kovida, i simptom kovida koji se ispolajva na svim ljudima koji nisu stigli da naprave preglede koje bi je trebalo napraviti ranije. Ljudi su se plašili da dođu u bolnicu, da kažu koje imaju simptome… Viđamo dosta zapuštenih tumora, ja se uglavnom bavim hirurgijom debelog creva i hitnom hirurgijom, nešto malo i gojaznošću… Mi sad viđamo tumore koji su prešli prvu granicu i u tom slučaju da, a u psihološkom pogledu i doktori, a i pacijenti se u nekim trenucima ponašamo drugačije. Mislim da je i strpljenja malo manje, veliki je pritisak sa svih strana da se to vrati u normalu, međutim…

NNR: Da li je potrebna organizovana psihološka podrška za sve?

Dr Andrejević: Da, da… Jedna vaša koleginica mi je rekla da bi mi svi trebali da imamo, umesto razrednog starešine, jednog, možda, porodičnog psihologa. Mislim da je na globalnom nivou ta svest i neka nesigurnost koja se javlja sve to digla na jedan visok nivo.

NNR: Kako je funkcionisalo zdravstvo u vreme pandemije? Da li su nonkovid pacijenti mogli da dobiju zdravstvenu zaštitu?

Dr Andrejević: Malta je bila jedna od zemalja koja je imala najrigoroznije mere što se tiče kovida. Doduše, mi nismo imali nikakva zatvaranja, policijske sate, ali je bilo dosta ograničenja. Malta je tek 2. maja skinula maske, dozvolili su da se družimo, alil mi smo oduvek radili pacijente sa karcinomima i hitne slučajeve. Na žalost, sve druge procedure, kao što su kile, žučne kese, sve je to bilo gurnuto na stranu. Tako da je kovid uzeo dosta pacijenata, čak i strukturalno. Tamo gde ja radim sve su prostorije bile pretvorene u sobe za kovid pacijenta, čak i kantina, biblioteka i to se nikad nije vratilo u normalu. Ceo taj sistem u bolnici, ta druženja, edukacije, to više ne postoji. Sve je to uzela malteška država pod bolnicu, sve su kreveti, sve je samo jedna mašina koja zahteva sve više i više rada…

Razgovarala: Ljiljana Stojanović

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*