DimitrijeviĆ: LESKOVČANI IMAJU KOMPARATIVNE PREDNOSTI

LESKOVAC

 

Proces pridruživanja Evropskoj Uniji običnom čoveku izgleda kao daleka priča koja ga se, zapravo, i ne tiče. Na žalost, takav odnos nezainteresobvanosti za sva ta „poglavlja koja se otvaraju ili će biti otvorena“,  imaju i predstavnici lokalnih struktura vlasti po Srbijie, ne shvatajući da, zapravo, lokalne samouprave imaju vrlo važnu ulogu u ovom procesu.

O tome – šta proces znači za lokalne samouprave, razgovaramo sa Srđanom Dimitrijevićem iz leskovačkog ogranka Evropskog pokreta u Srbiji.

NNR: Kao čovek koji se dugo bavi Evropskom unijom kroz različite projekte koje vaša organizacija realizuje, a sa druge strane i kao osoba koja je iskusna i na nekim drugim poslovima vezanim za lokalne samouprave, kako vi vidite proces pristupanja Srbije EU i obaveze lokalnih samouprava u tom procesu, i da li su uopšte ljudi u Leskovcu u lokalnoj samoupravi svesni tih obaveza?

 

Dimitrijević: To je suštinsko pitanje i, na ovu temu koja je zaista jedna od najvažnijih, a rekao bih najproblematičnijih kad je u pitanju ocena situacije na lokalu, kada se posmatra u odnosu na pristupni proces, tu ima nekoliko aspekata. Moj lični aspekt je da ljudi na lokalu praktično imaju sklonosti koje se uopšte ne razlikuju od sklonosti Evropljana. Mi smo deo te kulture, pogotovo mi Leskovcu. Mi delimo i baštinimo tradiciju srpskog Mančestera. Mi smo se ogledali u onome što je suštinsko za probleme koje danas rešavamo. A to je tržište. Mi smo postali deo na tom tržištu, integrisali smo se u to tržište još pre 100 godina. To što se događalo od 1945. do danas, nije mogao da potisne sklonosti koje su milenijuma pre toga stvarane kod ljudi na ovim prostorima. Dakle te sklonosti postoje i danas. Stvorili smo jedan sistem koji blokira te sklonosti i suština je da više ne budemo žrtve tog sistema. Ulazak u Evropu je nešto što treba da nam pomogne, da omogući da bude sredstvo da oslobodimo te sklonosti i da se uključimo u jedan globalni život na način na koji za koji imamo potencijal. Pristupni proces je jedan vrlo formalizovan, vrlo zahtevan i komplikovan proces. Mi smo već 18 godina na tom putu. 2014 smo i zvanično krenuli u pristupni proces. Tu treba prevesti preko 180.000 pravnih akata i ugraditi ih u naš sistem. Postoje neke stvari o kojima se i ne razgovara. To su direktive iz pravnog okvira. Tu nema pregovora, to praktično usvajamo onako kako je dato. Procena je da 80% od svega toga će se primenjivati na lokalnom nivou. Dakle, odgovornost i interes lokalne samouprave i lokalne zajednice za tok i dinamiku pristupnog procesa je suštinski. Nažalost, mi se ponašamo danas kao da će samo država da uđe u Evropu, a ne i lokalne zajednice. I to ne samo naša. Prateći aktivnost lokalnih samouprava kroz nacionalni konvent u okviru koga učestvuje i kroz ono što mediji obaveštavaju, lokalne samouprave su na zapećku toga. Imamo niz preporuka koje čak idu do toga da je potrebno uvesti EU službenike u lokalnim samoupravama. Postoje takve ideje koje su lansirane još pre nekoliko godina. Međutim, daleko smo od toga i daleko smo uopšte od ispoljavanja jednog aktivnijeg odnose kad je u pitanju pristupni proces. Od suštinske je važnosti kako će se opština, odnosno lokalna samouprava odnositi prema tom procesu, pogotovu kad se radi o obrazlaganju poziciju Srbije u pristupnom procesu. Tu već postoji prostor za dogovor sa Evropskom Unijom kojom će se dinamikom određene direktive i zakoni sprovoditi. Nije svejedno da li ćemo ekologiju i ekološke probleme Leskovca rešavati za pet godina ili 15 godina, a to zavisi od učešća i lokalne samouprave u izgradnji procesa, odnosno izgradnje naše pozicije po pojedinom pitanju. Takođe nije svejedno da li ćemo određene procese iz domena preduzetništva, iz domena ruralnog razvoja, iz drugih domena koji su suštinski za razvoj lokalne samouprave i lokalni razvoj uopšte, da li ćemo učestvovati u ispoljavanju specifičnosti koje su prisutne na lokalnom nivou. Nacionalna vlast ne može, niti može da raspolaže svim informacijama vezanim za lokale i specifičnosti, zato je neophodno da sve strukture, i civilne i javne i privatne, da se uključe u izgradnju pozicije i sagledavanje uticaja onoga što sledi na život na lokalu. Svakako, za jedan deo toga mislim da su male mogućnosti da se reši. Za to će nam biti potreban dodatni entuzijazam građana i vrlo organizovana akcija. Tu pre svega mislim na decentralizaciju. Mi smo nekako prećutno izašli iz jedne faze kada smo usvojili statističke regione i pomirili se sa Evropom kada je u pitanju taj proces, ali suštinski problemi su ostali. Mi, kada je reč o lokalnoj samoupravi, i dalje živimo pod teritorijalnom organizacijom koja je napravljena 1945. godine, koja je disfunckionalna, koja je pravljena za jedan potpuno drugačiji tip privrede i društva i neophodno je da se tu uključe građani uz pomoć Evropske unije, koja može da posluži kao izuzetno velika podrška u svemu tome. U koliko ne rešimo te probleme i sam pristupni proces pašće na neplodno tle. Naše lokalne samouprave ovakve kakve su mastodonske, sa po 140 i više naseljenih mesta, jednostavno nisu u mogućnosti da artikulišu interes na tom nivou. Postoji jedan gemišt svega i svačega, postoje jednostavno disparatni interesi na vrlo malom prostoru gde se ljudi samo iscrpljuju međusobnim svađama, i normalno je što to dovodi u pitanje i sam tok pristupnog procesa i mogućnost da da primenimo ono što, kao centralna vlast, donesemo kroz usvajanje direktiva i ostalog dela pravnog okvira.

 

NNR: U svemu ovome što ste vi rekli, i u onom korpusu pitanja i nerešenih nepoznanica, leži i uzrok činjenici da građani zapravo i ne znaju šta znači proces pristupanja Evropskoj Uniji, i da sve to doživljavaju ili kroz činjenicu da su u Evropskoj Uniji plate veće, ili možda kroz činjenicu da će Srbija da izgubi nešto od nacionalnog identiteta na taj način. Kako promeniti te stvari, šta može da se uradi u lokalnoj samoupravi, da li je to informisanje najpre ljudi koji rade u lokalnoj samoupravi pa onda i građana, ili je za sve potreban veliki novac. Da li postoji nekakav mehanizam, nekakav način, akcije koje mogu da se sprovedu, a da kao protivargument uvek ne stoji ono da, –  ali za to je potreban ogroman novac?

 

Dimitrijević: Ogroman novac svakako nije potreban, čak mislim da mi imamo finansijske resurse da kroz projektne aktivnosti omogućimo onaj nivo informisanosti i javne svesti koji  treba da bude funkcionalan u odnosu na ono što nas očekuje. Što se tiče uloge javne uprave, njena uloga je zaista suštinska jer njena uloga u prihvatanju standarda, u primeni standarda životne sredine, standarda preduzetničkog razvoja, standarda ekonomskoj razvoja, standarda socijalnog i  kulturnog života, to je nešto što je dobrodošlo i što je deo jednog svakodnevnog političkog miljea sa kojima se suočava svaka lokalna samouprava. Svaka ima neki svoj strateški plan, svaka ima neke svoje akcione planove, dakle svako ima neke probleme vezano za zapošljavanje, vezano za funkcionisanje života i tako dalje, i svakoj su dobrodošla rešenja koje Evropska Unija može da ponudi. Mislim da su mogućnosti lokalne samouprave, i pre svega potrebe građana, nešto što bi trebalo da ih razdrma kroz jedan zajednički pristup gde bi se i uloga civilnog sektora koji je zainteresovan u tom domenu, ali i svakog drugog dela civilnog sektora, uloga privatnog sektora i uloga javnog sektora svela na interesima koji se razlikuju, posebniji su u odnosu na opšte interese koje brani nacionalna država ili koje ostvaruje nacionalna država. Mislim da bi kroz nešto što je jedan deo sredstava koji je namenjen nekim stvarima gde može da se prištedi, taj deo bi kroz budžet lokalne samouprave mogao da se usmeri za projektne aktivnosti i da se taj jedan opšti princip u ostvarivanju javnog interesa koji je pristutan u svetu i Evropi, a evo polako počinje i kod nas bude prisutan, da se primeni upravo u ovom delu. Tu možemo da obezbedimo kolektivnu pamet koju imamo na lokalnom nivou. U interesu svih možemo da uključimo eksperte iz drugih sredina koji su za određene oblasti baš dobro potkovani, koji mogu tu da nam pomognu da promislimo koja je to situacija koju nam donose određeni propisi koji polako kucaju na vrata svake lokalne samouprave. Dakle, to je nešto za šta mislim da je deo jednog normalnog funkcionisanja lokalne samouprave.

NNR: Da li će, pošto donošenje propisa nije samo po sebi cilj, zapravo je samo svrha, njihova implementacija suštinski da dovede Srbiju i njene lokalne samouprave na put ka Evropskoj Uniji ili u članstvo u Evropskoj Uniji, a to znači i nekakav boljitak za građane. Da li će primena tih propisa biti laka? Da li su uopšte ti propisi koji su već usvojeni, poglavlja koja su već je otvorena pa zatvorena, koliko se zapravo implementiraju u praksi?

 

Dimitrijević: Jedan od ključnih problema za pristup toj temi je upravo nizak nivo razumevanja politke sa kojom smo se saživeli proteklih desetak godina. Mi kad pričamo o politici, skoro isključivo mislimo ili doživljavamo to kao izraz želje ili učešće u borbi za vlast. Politika, ona istinska, je možda to u nekoj drugoj i trećoj iteraciji. U principu ključno je učestvovati u formulisanju i praćenju javnih politika. Kakve su javne politike takav će nam život biti. To je suštinsko pitanje i kroz to pitanje možemo da praktično, Evropsku Uniju i ono što ona predstavlja, da uključimo u sve ono što nam je potrebno kako bismo pospešili efektnije, delotvornije i efikasniji iskoristili sredstva sa kojima raspolažemo. U tom delu mislim da postoji izuzetno velika mogućnost da to što ne želimo da se sve svede na formalizam, na usvajanje popisa,na kraju krajeva mi i nećemo moći da uđemo u Evropu dok se ne Evropa ne uveri da smo mi sposobni da primenjujemo propise i zakone koji su deo jednog opšteg okvira i da to dokažemo na delu. Dakle, to su uslovi kopenhaških kriterijuma i svega onoga što se radi u međuvremenu za ovih 18 godina. Možda je Evropa shvatila da je pogrešila u primerima Bugarske, Rumunije i možda još nekih zemalja kada je svela čitavu priču na formalno usvajanje propisa. Međutim, u našem slučaju izvukli su određene pouke iz svega toga i ne žele da čitavu priču svedu na usvajanje zakona, žele da se uvere da smo u stanju da sprovodimo ono na šta smo se obavezali po zakonu. Kad je u pitanju jedan opšti pogled na zakone, ja sam duboko ubeđen da ti zakoni koji dolaze iz Evrope, da su mnogo više u skladu sa suštinskim sklonostima koje nosimo u sebi kao ljudi evropske kulture, kao ljudi tržište kulture pre svega. Dakle, više sam ubeđen da su oni daleko više u skladu sa tim našim sklonostima nego ovi koje sad imamo. I mislim da je to jedna od prednosti koja će nam upravo omogućiti da aktiviramo potencijal koji nosimo u sebi i koji je sada jednostavno zatvoren i pasiviziran. On se otvori kad naša deca odu na zapad, jer tamo imaju drugačiji pravni okvir i imaju drugačiju mogućnost da se iskažu. Mi to zovemo uređenošću. To je suština i kad to budemo stvorili kod nas, neće biti problematično da se to sprovodi, jer to će mnogo više odgovarati onome što nosimo u sebi kao kvalitet, kvalitet koji se ceni i oko nas, mnogo više nego što se ceni kod nas.

 

 

Ljiljana Stojanović

 

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*