Danilo Đorđević iz Konopnice : I VOZAČI RAZMIŠLJAJU O INOSTRANSTVU



VLASOTINCE

Ni sanjao nije 28-godišnji Danilo Đorđević da će mu nekad, možda, biti mesto stalnog prebivališta selo Konopnica u vlasotinačkoj opštini. I ne samo on već i njegova, tada petočlana porodica, koja je 2000 godine izbegla iz Orahovca sa Kosova i Metohije i nastanila se u selu Konopnici nadomak Vlasotinca. Teška i tužna životna priča.
U organizaciji Ministarstva odbrane republike Srbije, upriličena je nedavno, u Vlasotincu, svečana predaja Značaka i Zahvalnica za 41 vojnika, sa teritorije vlasotinačke opštine koje je uputio Centar Ministarstva odbrane za lokalnu samoupravu Leskovac, a koji su dobrovoljno služili vojni rok sa oružjem u periodu od 2011. do 2015.godine.
Među nagrađenima našao se i Danilo Đorđević, koji je iz ruku pukovnika Dragana Kotarlića primio Značku, dok mu je predsednik vlasotinačke opštine Zoran Todorović uručio Zahvalnicu.

  • Ja sam bio martovska klasa 2015.godine, a vojni rok dobrovoljno sam služio u rodu PVO, u garnizonima u Leskovcu, a potom u Batajnici. Za svo vreme nošenja vojne uniforme osećao sam se ponosno i uzvišeno, jer u duši svakog srpskog vojnika je najveća čast biti u službi otadžbine i svog naroda, – veli Danilo Đorđević, rođen na Kosovu i Metohiji, a sada stanovnik sela Konopnice u vlasotinačkoj opštini.
    Zašto niste ostali da radite u vojsci ?
  • Mislio sam da ostanem na radu u vojsci, ali neke stvari nisu se poklopili kako sam ja mislio i želeo. Naime, u momentu kada sam završio sa dobrovoljnim služenjem vojnog roka nije bilo mogućnosti da ostanem i da radim, a poziv koji je potom usledio iz vojske da mogu da radim stigao je sa zakašnjenjem, jer sam ja, u međuvremenu, našao posao.
    Kada ste bili poslednji put na Kosovu i Metohiji i šta imate dole ?
  • Sa majkom i bratom 2010. godine poslednji put bili smo na KiM u poseti rođacima i babi koja je tada bila živa. Pored porodične kuće imamo i dva lokala.
    Kako ste snašli u novoj sredini u selu Konopnici ?
  • Naše prve komšije Jovica i Saša sa svojom porodicom od prvog dana prihvatili su nas kao najrođenije, i mi ih, upravo, tako smatramo i tako ih doživljavamo, kao deo nas i naše porodice. Od prvog dana smo se srodili, najviše su nam pomogli kada nam je bilo najteže, a i danas je taj odnosu na najvišem nivou. Dobar komšija mnogo znači, ne kaže naš narod tek tako, a oni su upravo takvi.
    Vaš otac radi u vlasotinačkoj pošti, a i vi ste, čini mi se, neko vreme tamo radili ?
  • Tako je. Bio sam radnik pošte jedno desetak meseci, ali procenio sam da nije to posao za mene i našao sam novu rabotu.
    Gde sada radite ?
  • Od uvek me privlačio poziv profesionalnog vozača, a kako posedujem potrebne kategorije, na poziv predstavnika firme ,,AB Kopa” iz Vlasotinca tamo sam otišao da radim.
    I, kako je na poslu ?
  • Veoma sam zadovoljan. Firma je postigla respektibilni rejting u svom poslu i svojoj delatnosti kojom se bavi, ima puno posla što je najbitnije, a sve ostalo je na najvišem nivou, ne mogu da se požalim.
    Imate li slobodno vreme za izlaske ?
  • Kada se radi puno i nema se, baš, puno vreme za izlaske. Naravno, da sa društvom izađem kad sam slobodan u dane vikenda u neki kafić, a u Vlasotincu toga ima, baš, puno.
    Uključeni ste i u rad nevladinih organizacija ?
  • Da, baš tako. Ranije mnogo više, sada kada radim ne mogu u istoj meri kao u prethodnom periodu. Jedno vreme bio sam aktivan u Kancelariji za mlade, a bio sam i učesnik u delu projekta „Most prijateljstva”, koji je podržavala i finansirala Nemačka. Tu su bili uključeni mladi iz bivših jugoslovenskih republika, a posećivali smo pojedine gradove naše nekadašnje velike Jugoslavije. Ovaj projekat se pokazao kao izuzetno dobar i koristan, jer nas je mlade opet sakupio na jednom mestu, bili smo u prilici da mnogo toga dobrog spoznamo između sebe, a i da upoznamo nove ljude prilikom poste nekim gradovima bivše Jugoslavije. A bili smo u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Makedoniji..
    Deficitarni su danas profesionalni vozači. Mnogi idu iz zemlje, šta vi mislite o tome?
  • U današnje vreme mnogo toga je neizvesno, i izvesna je samo neizvesnost. Znam da se puno traže, ne samo kod nas, već i u inostranstvu profesionalni vozači. I, nije nemoguće da i ja odem van zemlje, kao što to, danas, čini veliki broj mladih , – veli na kraju razgovora Danilo Đorđević, koji izgleda razmišlja kao veliki broj mladih iz Srbije da sreću, možda, potraži u inostranstvu.


Humanost
DOBROVOLJNI DAVALAC KRVI
Danilo je svakodnevno veoma aktivan, trudi se da ga ima svuda i da bude učesnik svih pozitivnih dešavanja. Između ostalog i dobrovoljni je davalac najdragocenije tečnosti kao što je krv.

  • Uvek kada čujem i kada mogu odazivam se pozivu dobrovoljnog davanja krvi. Mislim da svaka zdrava osoba treba da daje krv, jer ona mnogo znači za one kojima je ona najpotrebnija u borbi za život, – kaže Danilo, koji je već bio dobrovoljni davalac krvi u 13 navrata, a koga smo veoma teško nagovorili za razgovor, zbog zauzetosti. Sada je ugrabio malo slobodnog vremena i ako je u gužvi oko spremanja krsne slave, 8.novembra, Svetog velikomučenika Dimitrija – Mitrovdana. E, pa neka je srećna slava Danilu i njegovoj porodici, i da je uvek slave u sreći i okruženju njima najdražih.



Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*