Da se ne zaboravi : HIDROCENTRALA NA VLASINI U MANASTIRIŠTU

 

VLASOTINCE

 

Đorđe Stanojević (1858-1921), profesor i rektor Beogradskog univerziteta , živeo je u vreme razvoja elektrotehnike i nauke o elektricitetu kada je svetu postojalo jasno kakve mogućnosti ona pruža.

Na poziv nekoliko uglednih građana Leskovca, profesor Đorđe Stanojević je odredio i mogućnost izgradnje hidrocentrale za koju je najveći potencijal video u vodopadu Vučjanskog potoka, u blizini varošice Vučja. Tu su radovi započeli februara 1903.godine, okončani su februara naredne godine, da bi Leskovac 1.marta 1904.godine dobio električno osvetljenje i to prvim izgrađenim dalekovodom u Srbiji u dužini od 17 kilometara. Izgradnja ove hidrocentrale imala je ogroman uticaj na poboljšanje života Leskovčana, kao i na stvaranje moderne industrije u ovom gradu. Posebno treba istaći da centrala radi duže od 100 godina i da je odlukom Izvršnog komiteta najvećeg svetskog udruženja inženjera iz oblasti elektrotehnike, elektronske telekomunikacije i srednjih oblasti (IEEE – Institute of Elektrical and Electronics Engineers) 2005.godine, postala deo svetske baštine iz istorije elektrotehnike.
Profesor Đorđe Stanojević mnogo je uradio na izgradnji hidrocentrala u čitavoj Srbiji, pa je tako dao i veliki doprinos na izgradnji hidrocentrale u Manastirištu nekoliko godina pre početka Drugog svetskog rata, tako da su Vlasotince i Manastirište struju dobili 1937.godine.
Saša Stanković, izuzetno preduzimljivi profesor srpskog jezika vlasotinačke gimnazije, u svojoj monografiji o Vladi Iliću „Prvi moderni gradonačelnik Beograda” zapisao je da je „Električnom centralom na Vlasini u Manstirištu rukovodio Tihomir (1816 – 1941), bratanac čuvenog Vlade Ilića”, što govori da je bila u vlasništvu poznate porodice Ilić iz Vlasotinca.
Na inicijativu i silnu želju, a sve da se ne zaboravi, Miša Petrović iz Vlasotinca, glavni je zagovornik da se razgovara sa još živim ljudima koji su najveći deo svog radnog veka imali u proizvodnji struje u hidrocentrali na reci Vlasini u selu Manastirištu, pa smo tako imali priliku za susrte sa Milutinom Pešićem iz Manastirišta, koji je 23 godine radio u hidrocentrali u Manastirištu. I ako je vremešnog doba, rođen je 1934.godine, Milutin je zahvaljujuči svojoj vitalnosti i zdravoj pameti, dragoceni je sagovornik, i sve što kaže, izgovara kao da se desilo juče.


Zajedno sa junakom ove priče Milutinom Pešićem, Mišom Petrovićem i Vladom Veličkovićem „Dejancem”, koji je nekoliko godina radio u hidrocentrali, obišli smo ovaj objekat na reci Vlasini, koji je, sada, zarasao u korov i šipražeu, pa se skoro ne može unutra ući. A u hidrocentrali skoro da ništa nema, osim uspomena iz lepih dana. Sve je pokradeno, nažalost. Nema više ni vode u samom kanalu – vadi, koja je bila dugačka jedan kilometar, široka četiri metara i dubine do dva metra. Taj i takav, Manastirski jaz, kako su ga svi zvali, bio je oaza mira i lepote u ono poratno vreme. Sama okolina bila je prelepa, reka Vlasina je tiho žuborila, pa se mnogo se ljubavi ovde na Vlasini rodilo,ali i mnogo uzdaha za neuzvraćenim ljubavima.
-Veliki broj vlasotinčanina i leskovčana, tih sada već davnih godina, u dane vikenda prosto je okupiralo kupalište na reci Vlasini, – sa setom se sećaju minulih, ali izuzetno lepih godina Milutin, Vlada i Miša dok razgledamo zgradu hidrocentrale.
Kako se odvijao vaš životni i radni vek, pitamo Milutina Pešića.
– Upisao sam Školu učenika u privredi, smer električar, koju sam i na vreme završio. Postao sam 1951.godine „kalfa” u elktričarskom preduzeću „Svetlost” u Vlasotincu, na radnom mestu turbostrojara u hidrocentrali u Manastirištu. U vojsku odlazim 1953.godine, i posle dve godine služenja vojnog roka vraćam se na rad u hidrocentralu, da bi 1956.godine zasnovao stalni radni odnos u svojstvu mašiniste.
Da li se sećate čime je sve hidrocentrala raspolagala ?
– Imali smo Francisovu turbinu, generator od 120 kw. Imali smo i regulator za kontrolu radnog motora i glavnu tablu. A sve te proizvodne mašine bile su uvezene iz Nemačke i od poznate firme AEG.
Kakav je značaj imala proizvodnja struje u sopstvenoj režiji u Vlasotinačkoj opštini ?
– Ogroman za privredni posleratni razvoj, a ujedno i za samo stanovništvo opštine. Troškovi u 24-časovnom vremenu bili su, verovali ili ne, samo jedan litar ulja. A ta naša tadašnja hidrocentrala ni na koji način nije ugrožavala ekologiju i samu prirodu.
Ko je i kada vršio remont u hidrocentrali ?
– Sami smo taj remont radili i u sopstvenoj režiji. Taj posao obično je trajao 10 do 15 dana, i to jednom u godini.
Čuli smo da ste bili vrstan i rekorder u proizvodnji struje u jednoj smeni ?
– Tako je. U jednoj smeni proizvodio sam najviše struje, tako da su dolazili radnici iz leskovačke firme da ih obučavam u proizvodnji struje. Za svoj rad zavredeo sam mnoga priznanja od strane rukovodstva firme.
Zašto je ugašeno električarsko preduzeće „Svetlost” iz Vlasotinca ?
– Ne znam, ali nije se mnogo dopalo rukovodstvu iz Leskovca i njihovog preduzeća da ovakva hidrocentrala postoji i radi, pa je tako usledilo udruživanje sa njihovom firmom.
Kada je, praktično, prestala sa radom hidrocentrala u Manastirištu ?
– To se dogodilo 1973.godine, a ja sam te iste godine prešao da radim u preduzeću „Elektrodistribucija“ u Leskovcu, gde sam se zadržao samo dve godine. Svoj radni vek okončao sam u ciglani „Rad” u Vlasotincu, i sada uživam svoje penzionerske dane – veli Milutin Pešić, koji se više puta okretao ka hidrocentrali na reci Vlasini u Manastirištu dok smo se vraćali nazad, očigledno žalostan što je u tako jadnom i ruiniranom stanju, umesto da i danas proizvodi struju za vlasotinačku opštinu.


U hidrocentrali radio inženjer iz Rusije
DOBAR ČOVEK GLIGORIJE
– U hidrocentrali je radilo 12 radnika, a uvek je uz nas bilo i po nekoliko učenika koji su pekli zanat. Poseban pozitivan pečat razvoju hidrocentrale dao je Rus, Gligorije Lifoman, inženjer po struci. Mnogo je znao, a bio je blage naravi, jednostavan i dobar čovek, koji je mnogo učinio za napredak u radu same hidrocentrale. Takođe i naš vlasotinčanin, Vlastimir Vidosavljević „Radonja”, kao upravnik u proizvodnji struje, bio je jedno vrema stožer naše hidrocentrale – veli Milutin Pešić Lute, kako su ga u varoši zvali.

 

Milutin predlaže
DA OBNOVIMO RAD HIDROCENTRALE
– Iako sam zagazio u devetu deceniju života, imam želju i neverovatnu volju da obnovimo rad hidrocentrale. Ne bi to koštalo previše, a koristi bi imali svi. Kad mogu ovi da ih grade na Vlasini, zašto ne bi mogla da to uradi i naša opština. Eto, ja im se stavljam na raspolaganje – odsečan je i uveren u svoje znanje i radne sposobnosti Milutin.

 

Tekst i foto: Vlastimir Stamenković

 

1 Trackback / Pingback

  1. Da se ne zaboravi : HIDROCENTRALA NA VLASINI U MANASTIRIŠTU - JUGPRESS

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*