BULEVAR

LESKOVAC

Ograda mosta na Veternici, onog koji veže glavnu i Nišku ulicu, ne pruža podršku i ugođaj kao druge, čuvene po svojoj raskoši i mekoći kamena i mermera. Ova je čoveku nekako otužna, lepljiva, reklo bi se, nečista. Zbog toga, Leskovčani retko, naslonjeni i zamišljeni, posmatraju sudbinu dana koji prolazi. Zbog toga, a i zbog mnogo čega drugog. Produžuju dalje, prema levoj obali reke, ka onoj strani kojom dominira Hisar, prema pošti, ili naniže, kraj mnogih dućana i poslastičarnica.
A ovuda, kada se pođe ne previše širokom, slabašnim drvoredom omeđenom avenijom, leskovački krajolik se menja. Poprima onakve obrise kakve su i misli šetača, prikazujući se na različite i neusklađene načine.
Bogami, onome što usamljeno hodi popločanim trotoarom, može svašta da prođe kroz glavu. Neki proklinju tu pustu plimu koja ih nanese baš u ovaj zabačeni i malo važni kutak sveta, među dokone ljude i sutrašnjicu bez mnogo smisla. Drugi, baš u toj besmislici pronalaze svoj smisao. Takvi razdragano gaze polomljene ploče, preskaču bare i raduju se onim čarima prve mladosti na koje niko još nije ostao imun.
Najveći broj leskovčana, pak, tom ulicom, prolazi po navici, ne obazirući se na promene i nepravilnosti. Gledaju svoj posao, preračunavaju mesečne izdatke, slute nova poskupljenja i nadaju se boljim vremenima.
Jer, čak ni zakasnela, nedovoljna primanja ne mogu u našem čoveku slomiti tu prostodušnu i neprolaznu veru u bogatije dane.
Tom ulicom, koju oni formalniji Leskovčani zovu „bulevar“, prolazi i ona najgora sorta ljudi, zamišljena i poprilično čudna. Takvima, ovaj sokak uvek nekako drugačije legne. Ne zbog svoje lepote, niti zbog pejzaža prirodne raskoši i ljudske genijalnosti. Više je, čini se, zbog toga što se one retke i spore promene u leskovačkoj varoši, najbolje i najjasnije vide upravo na ovom mestu.
Te ljude, koje čitav svet zna kao sanjare, a samo leskovčani kao „zaulave“, ovaj izobličeni i otprazni krak podseća na sve ono što Leskovac jeste u svojoj biti.
Trotoarom, bilo sa leve ili desne strane, može da se klizi lagano ili užurbano, po volji onoga koji tuda prolazi. Gužve su retke, osim tokom onih dekadentnih jesenjih dana, kada leskovačke ulice postanu poprište ne tako lepih manira i ne tako uglađenih sklonosti.
Levo se nižu zgrade sovjetskog modela, hladne i kabaste. Dole, u prizemlju, povezane su brojne radnje, prodavnice odeće, obuće i drugih potrepština. Na kraju tog niza, na ćošku, čini se, stidljiva i nesigurna, leži leskovačka biblioteka. Ona motri na suprotnu pešačku trasu, onu koju gaze brojnija stopala. Ova staza je šira i nepravilnija. Vodi pokraj ugljenisanih zidina nekada traženog i uvaženog hotela. Prolazi pored gradskog parka, čistine, ispucalih klupica i fontane.
Nedaleko odatle, u senci zgrade kvadratnih proporcija, a koja je u govoru leskovčana ostala poznata kao „robna kuća“, sede prodavci semenki, pečenog kestenja i kukuruza. Nadovezuju se prodavci knjiga i novina, a ponekad, negde između njih, ugnezdi se i koji frulaš, čije arije na, pomalo sablasan način, opominju da je dana sve manje i da nikad mlađi tom ulicom nećeš proći.
Od raskrsnice, desno, pedesetak, a možda i koji korak više, nalazi se zgrada Gimnazije (iliti ekonomske, kako se uzme). Zbog toga se mladež često viđa kako razdragano i bučno prolazi ovim delom bulevara. Glavni sokak dalje otkriva menjačnice, frizerske salone i pekare. Pa ipak, čini se da se večita borba odvija na onom mestu gde jedna naspram druge stoje Šop-Đokićeva kuća i Tonkićeva palata. Nejednakih kontura, drugačije građe i smisla, one objedinjuju dva različita veka iz istorije grada. Kada se nastavi taj logični pravac koji u svojom završnom delu ubada u železničku stanicu, dolazi se do popločanog platoa, hladovine koju prave ne previše krupna stabla neznanog drveća i komotnih klupica. Tu se nalazi leskovački centar kulture. Ispred predratne zgrade, često se mogu videti razne najave filmova i likovnih izložbi.
Ako bi, umoran od silnog razgledanja, rešio da sedne na široku klupicu i da se odmori, šetač bi ravno ispred sebe mogao da vidi neobično udubljenje u tlu. Nekada, taj je prostor bio izvor brojnih muka, mesto močvarno po svojoj ćudi, puno komaraca i zaraze. Danas, izbetonirana i uređena, ta površ je okupirana raznim kafićima, ćevabdžinicama, salonima lepote i turističkim agencijama. Nadvisujući sve pomenute, posmatraču bi se ukazala kupola gradske crkve, čija zvonjava vrlo često lebdi između jave i sna, plašeći jata purpurnih golubova, koji preleću užegle krovove okolnih kuća.
Priljubljene uz glavnu ulicu, nalaze se neke stepenice. One vode do mesta gde se nudi hladno pivo iz vikinških krigli i muzika drugačijih motiva. Negde između tih basamaka, često prisutnih čistača cipela i redovnih prodavaca knjiga, nekako skrajnut i zaboravljen, svih ovih godina, stajao je, a i danas stoji, gvozdeni sat. Neometen i odavno pokvaren, on posmatra leskovačku stvarnost u svom najčistijem obliku. Gleda nepoznata lica, neprolazne navike i trajne nelogičnosti.
U gradu u kome su stvari stvorene da traju i gde do promena dolazi sporo, ovaj neispravni časovnik je u svom elementu. Za njega će, čini se, uvek biti mesta.
Dok sunce polako zalazi za borovu šumu na Hisaru, i dok još jedan dan broji svoje poslednje trenutke, na ne previše širokom leskovačkom bulevaru, čini se da ni prolaznost nema šta da traži u sukobu sa dokolicom ovih dalekih i osobenih ljudi.
Aleksandar Stojanović

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*