Bubnjara iz Slavujev bioskop (3)

LESKOVAC


U napisu pod naslovom „Čovek koji je godinama nekažnjeno rovario protivu društvenog uređenja“, od 20. juna 1953. godine, novinar lokalnog lista obaveštava čitaoce da je – „slučajno došao do dve sveske sa tekstom u vidu drame, odnosno romana, koje su napravljene u vidu knjiga sa naslovima, čak i slikom, a autor im je Dragi Stanković, zvani Slavuj. … Čitajući pažljivo ove dve ’knjige’, shvatio sam da se iza ovog, u neku ruku naivnog pisanja, krije jedan opasan propagator reakcionarnih elemenata i razvlašćene buržoazije, čovek koji na jedan vrlo vešt način ismejava naše društveno uređenje i vređa naše rukovodstvo počev od najnižih pa sve gore do najviših… Na primer, u ’knjizi’ Prijatelj se ne kupuje za pare, Slavuj doslovce kaže: ’Potrebno je da rukovodstvo današnje vlasti više ne gleda u svome narodu špekulante, crnoberzijance, neprijatelje, švercere, zabušante i sve što je najgore i najcrnje… Ako je državi potrebna neka grana industrije, a pojavi se neki privatnik da istu podiže, država mu odmah stavi kredite na raspolaganje, i plus država kupuje od njega robu, kako bi ga osposobila za njegovo održavanje…’ U svojoj prljavoj raboti ’pisac’ ide i dalje, pa upoređuje naše najviše rukovodioce sa bivšim fašističkim upravljačima u staroj Jugoslaviji i doslovce kaže: ’Ovi sada pevaju istu pesmu. Stvorili su prvo KPJ i rekli su: napred za bolju budućnost, za bolju sutrašnjicu, pa su stvorili NF, pa AFŽ, pa onda SB, pa zatim SKJ i najzad SSRN itd., i uvek razna obećanja, ali nikada narodu prava i slobode…’ Na mesno rukovodstvo naročito se okomio ’pisac’, pa navodi kako su se učvrstili i ne daju vlast nikome, kako progone prave borce i poštene ljude, i kako su razgrabili svu nacionalnu imovinu i koriste je za lične svrhe. A Komunistička partija, e, to je nešto novo. Od rata naovamo u Partiju su ulazili samo laktaši, špijuni, pokvarenjaci, željni vlasti i bogatstva. Pravi komunisti su istisnuti i odbačeni. U Partiju svaki svakoga špijunira, nema slobodne diskusije, jer postoji samo jedna partija, a nema protiv partnera: ’Trebalo bi prestati i zabraniti špijunažu unutar partije, i trebalo bi zavesti novi duh…’, rezonuje Dragi Slavuj o našoj slavnoj Partiji, a za vrhove partije kaže i ovo: ’Potpuno su isti sa onima dole, samo što su oni uglađeniji i finiji, i sve rade u rukavicama…’.’Političar’ i ’književnik’ ne preza ni od toga da daje savete i primedbe u radu naših najviših rukovodilaca, kao Milentiju Popoviću, drugu Kardelju, pa čak i drugu Titu…“
Pošto je prepričao ono što je Dragi Slavuj rekao u svojim „inkriminisanim knjigama“ – autor članka kaže: „Ja otvoreno postavljam pitanje pred drugove članove Saveza komunista koji su od rata naovamo sve od sebe dali za izgradnju nove domovine: na koji način se treba obračunati sa jednim ovakvim tipom i sprečiti ga u njegovoj prljavoj raboti? Smatram da će to oni najbolje umeti da odgovore… Ne znam samo zbog čega organi narodne vlasti dozvoljavaju da se ljudi ovakvog kova koriste našom demokratijom i da zloupotrebljavaju plemenite ciljeve naše socijalističke demokratije i odnose prema ljudima“ – zaključuje autor teksta koji se potpisao slovom “D“.
Organi “demokratske narodne vlasti“ uhapsili su Dragija Slavuja i „narodni sud“ ga je osudio – na tri godine robije. Tako je Dragi Slavuj, posle preživele internacije u logor Mathauzen, odrobijao – i komunistički zatvor i po izlasku iz zatvora umro.
Životni kredo Dragija Slavuja, kaže njegov sin Mile, bio je: „Živeti i umreti za otadžbinu!“, a nosio je i prsten sa tekstom: „I to će proći!“
I – prošlo je! I –prošli su!
Ali, sećanje na ovog uglednog Leskovčanina – nije!

Šezdesetih godina prošlog veka održala se Leskovačka zabava u hotel „Metropol“ u Beograd. Glavni organizator zabave bija je Boško Živković Šućuran. Na zabavu su bili i udbaši i nekadašnji oficiri Ozne iz Leskovac, među nji i Đoka Kozak. Nada, žena na udbaša Mile Stamenkovića, rođenog brata na Đoku Kozaka – ispekla punu korpu semke i donela gi na zabavu. A Nada je bila majstorica za semke – njen tatko Blagoja Tomić Vašarski držaja je pod kiriju jevrejski dućan na ćoš od Nišku ulicu – tuj je Nada prodavala semke i ofarbane tresurke (tresokurke) – ko žele, pa u njega ozgor zaboden ora. I na zabavu u hotel „Metropol“ Nada onej semke, onakoj još vruće, rasipe na astal – koj oće od gosti na zabavu može da dođe da uzme semke i da si gricka. A na onaj kup od tri-četri kila semke, rasipane na astal, Nadin sin Zoran napisaja: „Zabranjeno semke grickanje i za dupe faćanje!“ I gosti u salu, uz opšte smejanje i veselje, dođujev i uzimav semke. Da se ne bi strvile i pravile đubre, a i da bi izgledalo malo ko gospodski – semke su nosili – na tacne. I od svi gosti na zabavu – posebno je pozdravljen astal leskovačke porodice Stamenković Kazak – zbog semke i onoga što je bilo napisano: „Zabranjeno semke grickanje“ – ko što je niki put pisalo u bioskop „Slavuj“.

Dragi Slavuj je umejaja na razne načine da privuče publiku. On u tri sata pušti da radi aparatura – na prazno! A vrata od bioskop – zatvorena. Gledaoci koji dolaziv da gledav film čujev da radi aparat – kao kad se prikazuje film i pitav:
– Šta je, Dragi, zašto su zatvorena vrata?
– Pa, pustio sam gledaoce! Gužva golema! – kaže Dragi.
– Pa, ima li još karte?
– Nema – kaže Dragi – film je mlogo dobar i sve sam karte prodao!
A u salu – nema nikoga! Ako pa vidi da niki čovek ide od mos nakud bioskop – on neće da pušti film.
– Zašto ne puštaš film?! – vikav nestrpljivi gledaoci koji već sediv u salu.
– Ene ga ide još jedn od mos naovamo, možda je i on pošja u bioskop i moramo da ga sačekamo! – kaže Dragi i tek kad i taj gledalac ulegne u salu – zatvori vrata i pušti film.
U bioskop “Slavuj“ gledaoci nisu ulazili direktno sa ulice. Prvo je bio hodničić – s leve strane kabinica kude su se prodavale karte, a s desne – vrata za salu. Dragi Slavuj najčešće stoji kude bilijar i kontroliše ulazak gledalaca, a njigov sin Mile je u kabinu s aparaturu. Kad se sala napuni ili Dragi proceni da ima dovoljno gledalaca on, uz smeh i odobravanje publike, vikne:
– Mile – puštaj! – i Mile pušti film.
Na zid od kabinu s aparaturu ima dve rupe. Na ednu rupu se pušta film, a kroz drugu Dragi prati radnju filma i oštri sliku, kaže Mile Merza. Pošto je film od kaučuk i zapaljiv, Dragi mora da ima protivpožarni šmrk – da ugasi vatru ako se film upali. Kd je došja film “Kiše dolaze“ – u bioskop krcato, svi stojiv, nema sedenje, a onija koji su na bilijar – ležećkim gledav film. I Dragi kaže na sina Mile da kroz rupu kroz koju se prati radnja filma – mune crevo od protivpožarni šmrk. I gooolem talas od Indijski okean pođe nakud obalu i nosi ljudi i sela. I kako talas ide – misliš će poplavi i publiku u salu. I Mile bš tg kroz onoj crevo pušti vodu. I kako talas ide – tkoj voda iz šmrk počne da prska po publiku. Gledaoci pomisliv – toj će i na nji da padne talas i počnev da begav iz salu.
Posle “oslobođenje“ jedino je radeja bioskop “Slavuj“. Jedno vreme ulaz je bija besplatan. Bilo je zabranjeno da se prikazuju američki, nego samo – ruski filmovi. Prvi filmovi bili su – “Zora“, “Ona brani otadžbinu“ i “Čkalov“. A kd se beše davaja film “Bitka za Staljingrad“ – došli i rukovodioci iz opštinu i sednuli u prvi red. Pred nji smo bilijar i “platno“ – duvar okrečen u belo. I oni, da bi gledali film, morav da zabaciv glave i šije gim se iskriviv i ukočiv. Al, oni su – “važni ljudi“, i ne ide da oni – rukovodioci sediv pozadi, a publika – napred! A onooo – padaju bombe na grad, pucnjava da ogluviš. A u bioskop – karatavan. Dragi Slavuj prati sina Mile da se ukači na tavan i kaže mu:
– Kad počnev da padav bombe – ti počni da ripaš po tavan da se zavibrirav grede!
Mile se ukači na tavan. Dragi omkne film i ide radnja filma. Kad u film počele da padaju bombe i kuće da se rušiv – Mile počeja da ripa po tavan i kako on ripa takoj se i plafon u salu ljulja. Kad videli kako se plafon ljulja i kako od plafon otpada malter i pada na nji – gledaoci pomislili da toj bombe padav i na bioskop i nastala opšta cvilba od stra i beganje iz bioskop.
U toj vreme važno mesto u opštinu imaše edn prvoborac iz Pustu reku. I on dođe da gleda film, stane na ulaz i pušta u bioskop – samo onoga kuga on oće. I dođev i gradska deca da gledav film, al – on gi ne pušta i kaže gim:
– Vi ste gledali bioskop pre rata. Ovija Cigani i deca iz selo nikad nesu išli u bioskop i oni će da ulegnev da gledav film. Sad je njihovo vreme došlo! A vi – vi ne možete ulegnete!
I – nije pustio gradsku decu!

Ulazna vrata u salu bioskopa “Slavuj“ gledaju u zid, a na taj zid, sa strane, na nekolko metra od “platno“ – bila je jedna “galerijica“. Da mu ne bi “sedela“ prazna i džabe – Dragi Slavuj je, kad je sala prepuna, puštaja gledaoci i na tuj galerijicu.
I mi stoji na tuj galerijicu i gledamo film! A ljudi u film, kd gi gledamo takoj iskosa – iskriveni su ko krastavice i glave gim se izdužile ko god pečenjevački krompiri kiflaši – dugački, pa savijeni ko kifla. Još đak kd beše, Predrag Cakić je mlogo ubavo crtaja i na Dragi Slavuja je na golema platna slikaja glavni glumci iz filmovi. Prvo beše nacrtaja Fernandela i pastira Kostju i taj platna je Dragi držaja ispred bioskop kao reklamu. Predrag Cakić je posle bija prvi profesionalni scenograf u Narodno pozorište.
(Nastaviće se)

Sava Dimitrijević

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*