Bubnjara iz Slavujev bioskop (2)

LESKOVAC

Za svaki film Dragi Slavuj je pravija reklamu. U kafanu je ispod bioskopsko platno bija bilijarski sto. Preko dn na njega se igraja bilijar, a uveče, kad kafana radi kao bioskop, Dragi okrene bilijar i na njega sedi publika i gleda film. Kad se prikazivao film od Frankeštajna – Dragi Slavuj donese u bioskop mrtvački sanduk i u sanduk turi živoga čoveka. Kad u film poče da se prikazuje kako grobari na groblje iskopavav grob od vampiri – na mrtvački sanduk ispod bioskopsko platno se podiže poklopac i iz sanduk poče iskača živ čovek! A onoo – nastade cvilba i beganje iz bioskop od stra.
Edanput beše film – kako voz ide pravo u publiku! I Dragi Slavuj u ednu subotu napušta seljaci u bioskop da gledav taj film – za džabe. A seljaci nikad nesu gledali bioskop. I kad u film voz „pođe u publiku“ – u salu nastade cvilenje, seljaci počeše da ripav po onej čukljeničke stolice i klupe – oćev da pobegnev iz bioskop, al ne možev da iskočiv, jer je Dragi namerno zaključaja vrata od salu.
U Leskovac je pre rata bija bankar Graočankić – imaja je banku u glavnu čaršiju. Tg se iz Ameriku vrnu Jovan Berdić, otud donese goleme pare i otvori bioskop „Korzo“, poznat kao Berdićev bioskop (kd partizani dođoše u Leskovac, nazvaše ga prvo „Moskva“, a onda „11. oktobar“). Graočankić je bija prijatelj na Berdića, konkurenta na Dragi Slavuja, po celu čaršiju je pričaja – da on neće da ide u sirotinjski bioskop „Slavuj“ i zborija je:
– Samo ja ne idem u bioskop „Slavuj“.
Na Dragi je toj mlogo bilo krivo i da bi se osvetija na Graočankića što mu ponižava bioskop – Dragi Slavuj uzede edno magare, na magare stavi tablu i na tablu ss golema slova napiše: SAMO JA NE IDEM U BIOSKOP „SLAVUJ“!, a onda plati na edno Ciganče da šeta magare ispred Graočankićevu banku. I koj god je ulegja i izlegja iz banku, el pa išja kroz glavnu čaršiju, tea – ne tea, videja je magare i na njega zakačenu tablu: „Samo ja ne idem u bioskop ’Slavuj!’“ I takoj je Dragi Slavuj i osvetu protiv Graočankića, što je pričaja da ne ide u sirotinjski bioskop „Slavuj“ – pretvorija u reklamu za svoj bioskop.
Dragi Slavuj nee verovaja u Boga. Na decu je zborija da su zemlja i Sunce stvorili svet i nikako se s popovi nee slagaja. Školski drugar mu je bija pop Civun. Kd se sretnev, Dragi mu vika:
– Kude si ti, bre, pope, ne viđam te!
A pop Civun mu kaže:
– Pa ne mož ni da me vidiš – ti ne dođuješ u crkvu, a ja ne idem u kafanu – i kako će me vidiš!
Jedanput se dokazuju – koj je stvorija svet! Pop Civun kaže – Bog, Dragi Slavuj vika – Sunce, voda i vazduh! I sg će se dokazujev koj je u pravu.
– Ajd prvo ti na mene da dokažeš! – vika pop Civun. Dragi Slavuj uzne dva lonca i napuni gi sa zemlju – jedan lonac stavi na tavan i pokrije ga ss tepsiju da nema ni vazduh, ni sunce, ni – ništa! A drugi lonac, napunjen sa istu zemlju, stavi na slunce i stalno ga zaliva. Iz lonac što je bija na slunce i kuga je zalivaja stvorile se razne travke, bubaljke i gliste, a onaj lonac na tavan – ništa! I tkoj je „dokazaja“ na popa Civuna – da je on u pravu.
Dragi Slavuj je pisaja i pozorišni komadi, a kad su mu partizani sve oduzeli i oterali ga na robiju – i toj je propalo.

SLAVUJCI: Mile Stanković, zvani Slavuj, žena mu Vaska od Šatorci u Podvrce, al ona se nigde nee vikala kao Vaska Šatorska, nego kao Baba Slavujka. Ona je imala njen mos na Veternicu. Toj je mos kod Jorgaćevići preko kuga se ide od Isar u Podvrce i vikali su ga Baba Slavujkin mos. Tuj su se prale čerge, veš, postiljci i sve drugo što se na ruke pralo. Vaska je tuj dođuvala i prala noge – imala je reumu, noge su gu mnogo bolele i doktori vu beoše rekli da ide i da gazi reku, ali sve – uzvodno i da će strujanje vode da vu pomogne. I Vaska je često išla – slegne pod mos i gazi reku uzvodno, a ondak si svrne kude majku i tatka Šatorci u Podvrce, jer vu je toj bilo blizu i ,,usput“. Mile Stanković Slavuj i Vaska, deca gim Dušan, Voja, Darka, Zona i još dve ćerke – edna udata u Šućuranovi na Nišku ulicu. Dušan, žena mu Natalija – Tala iz Zajačku familiju, deca gim Dragutin – Dragi Stanković Slavuj, Pera i Dobrunka. Dragi, žena mu Olivera iz Vranje, deca gim Mile, Dobrunka, Zora, Pera i Ljiljana. Baba Slavujka je bila otresita žena. Bila je mlogo bogata mirazdžika – bogata, jaka i besna. Kad pođe u varoš – ko muško. Toj je sve zlato naređano na njuma. U Slavujci je moralo da se posti, ali Vaska nikad nee postila. Samo za nju – mora pečeno prase da visi! I toj i na Veliki petak, a kamoli pa u drugi dani – ona ne može da posti, mora pečeno prase da ede!
Od bolnicu na kud reku bili su Velja Veselinović, zvani Krompir, piljar, dućan na Đorđu Šupljagu, trgovca, pa Tasa Belo Jagnje, piljar, njigov brat Voja Ljočko, prodavaja kiselo mleko, pa Aleksa Stanković, zvani Kenja, grnčar, sinovi mu doktori Ljuba i Trenča, pa bojadžija Pera Jorgaćević, Mita, puškar, Toša Tasić Zec, stari trgovac, ondak Trajko Drangulija, što je prodavaja bakalske sitnice, pa ulaz u Slavujsku avliju, „Pivnica i ton kino Slavuj“ i Kostadin Kalajdžić, zvani Dina Lele.
Toša Tasić Zec, a vikav ga Zajac – stalno je kupuvaja razne knjige – na kilo, za fišeci. Kude njega su dođuvala i komšijska deca da gledav slike u knjige. Zora Slavujska na kraj školske godine nikad nee dobila knjigu – bila je sve dobra i po niki put vrlo dobra. Al bez obzira na toj – Toša Zajac je na kraj svake školske godine davaja na Zoru Slavujsku po ednu knjigu i napiše: „Zori za odličan uspeh i odlično vladanje u školi!“
Tkoj je stvarno bilo. Posle su se izmišljale i dodavale razne priče i koje ti ne šale, samo da bude – posmešno! Kao – sve je toj bilo i desilo se u bioskop „Slavuj“. A neje! Ali, dodavalo se – ne dodavalo se, toj je vreme koje je svojim bioskopom i načinom na koji je reklamirao filmove – označio Dragi Slavuj i on, i da oće da otidne – ne može, mora tuj da ostane, ne davav mu Leskovčani da ga više nema u njihovim sećanjima!

Kd uđeš u bijoskop „Slavuj“ – s leve strane u ćošku je kube – napraveno od železno bure za živu sodu“, kazujev Mile Merza i Gaca Manić, advokat. Na toj železno bure napravena vratanca, a u bure – zapalena sveća od liciderski kolači, kupeni kude Dragi voskara. Na prozorče od furunu Dragi Slavuj zalepija crvenu rtiju i ti, kd gledaš u furunu vidiš plamen, misliš – gori vatra, priđeš da ogreješ ruke, a ono – ladnooo! Al, toj i nee važno, važno je da onaj sveća, što gori u kube, deluje na gledaoci – psihološki! – ladno gim, al kd pogledav u kube i vidiv da unutra svetli crveno vikav:
– Babnji! Babnji! Će se ugreje!
U Slavujev bioskop sala je bila – sa dva podijuma. Odmah ispred platno bija je bilijarski sto – kd je gužva, mi smo ležali na naopako okrenut bilijar i takoj ležeći gledali film – da bi i onija, koji su bili poza nas na prvi podijum, mogli da gledav. Na drugi podijum bili su astali – tuj je publika sedela uz astali, jela semke i pila pivo!
Prolazi u salu bili su samo sa strane. Sa leve strane bija je i prolaz za avliju i kuću na Slavujci. Tuj je bilo drveno stepenište za kačenje u aparaturu odokle su puštani filmovi. Dragi Slavuj je imaja i kasu uzidanu u duvar ss markirana vrata, a na vrata od kasu bila je slika na Dušana Slavuja u komitsku uniformu. Iznad kase bija je štender i trofazni motor s vrtimušku od bugarski avion – samoletku. Ovolka vrtimuška – i toj drvena. I kd gu Dragi Slavuj, kd su leti goleme vrućine, omakne da ladi salu – vrtimuška smo što ne oduva publiku! Tolko je jak motor bija. Bubnji vazduh – ko avion da je u salu – niti čuješ film niti ništa.

Ima ljudi koji zbog onoga što su radili i činili sebi i drugima – uđu u priču i anegdotu i tako postanu svojina onih koji ih pamte i vremena kroz koje ih nose i pričaju o njima.
O životu Dragija Slavuja, njegov sin, primarijus doktor Mile Stanković kaže: Dragi Slavuj je u Prvi svetski rat, kao dete bio četnički kurir i nosio poruke zašivene u šajkaču. Vaspitavan u nacionalnom i patriotskom duhu bio je protiv približavanja Kraljevine Jugoslavije Nemačkoj i zbog svoje borbe protiv konkordata bio je hapšen i zlostavljan u Kraljevini Jugoslavije. Kao bombaš Jugoslovenske vojske Dragi Slavuj je 1941. godine bombama dočekao nemačke tenkove kod Strancina. Kao antifašistu SS ga hapsi i 1943. godine Gestapo ga je internirao u zloglasni koncentracioni logor u Mathauzenu. U taj zloglasni logor bio je od 29. oktobra 1943. godine do 13. maja 1945. godine.
U Titovoj Jugoslaviji, 1953. godine, sudskom presudom – u ime naroda, Dragi Slavuj je oglašen krivim za krivično delo povrede ugleda države, njenih organa i predstavnika iz člana 174 i osuđen na tri godine zatvora. Kaznu zatvora izdržao je u Republičkom zatvoru KPD Niš. Po izdržanoj kazni, pušten je iz zatvora juna 1956. godine – i umro četiri meseca kasnije – 23. oktobra 1956. godine.

A koje je toj Dragi Slavuj napravija da ga „narodna vlast“ uapsi i „narodni sud“ osudi na robiju?
Kada su mu „oslobodioci“, posle ulaska u Leskovac, oduzeli bioskop i sve što mu je ostalo od oca Dušana, Dragi Slavuj je napisao brošuricu – o tome šta je sve pretrpeo kao saradnik partizana, a zatim i kao logoraš u Mathauzenu. Razočaran zbog oduzete imovine, on udari i u neku kritiku protiv „drugova“ i „narodnu vlast“. Dragi Slavuj se požalio i prvoborcu Vojinu Petroviću s kojim se godinama poznavao i dao mu brošuricu koju je napisao. Ali, umesto da mu vrate kafanu i sve što su mu oduzeli – Dragi Slavuja uapse, osude ga i oteraju na robiju.

(Nastaviće se)

Sava Dimitrijević

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*