Bubnjara iz Slavujev bioskop (1)

LESKOVAC

I Bog se čudi od ljudi. Od Boga uvek arno, a od ljudi – od kuga kako i – kd kako.
U život ima mesto za svi, a u sećanja samo za onija – koji ljudi zapamtiv. Sećanja kraj nemav – u nji može sve da se izgubi i da se ametom zabravi – ako se ne vodi račun od vreme. A vreme u koje smo sg s ovuj priču od stari Leskovčani – boli u grudi od onija sokaci i bače što se rasipale po sokaci.
Sećanja nas vodiv u onej godine kd se, kako se spominje – u Leskovac davaja prvi nemi film. Branko Beljak, pročuveni opančar kazuje da je prvo davan u kafanu „Makedonija“, čiji je vlasnik bija presednik opštine Miče Baba Milkić – onija koji su sedeli na patos i tkoj gledali film plaćali su po dva dinara, a onija koji su sedeli na klupe –po tri dinara. A da li je stvarno takoj bilo, el je pa davan u niku ćeranu, i da li je toj s nemi film uopšte i bilo kako se priča – niki ne zna. Al, vikav, – nešto je sigurno bilo kd se i sg spominje.
Mile Merza i advokat Gavrilo – Gaca Manić kazujev:
Od Leskovac poubavo mesto nema. Kd slegneš iz voz na stanicu i pođeš na kud Donju čaršiju (sg Široka čaršija) – ulegneš u gus čur što se diza od ckare! Visoki fabrički sulundari štrčiv nad grad i tcav nebo. A dim što ide iz fabrički dimnjaci – pravi ladovinu na Niš.
Ckare – otud i odovud ulicu. Ljudi vrijev po čaršiju. Po sred ulicu ide niki čovek i čepati se na sv glas:
– U Leskovac došja prvi nemi film! Onoj što ima da vidite ni sami neće verujete da ste videli! U film što ga prikazuje gazda Dupko ima da se vidiv čoveci kako trčiv po zid i će vidite kako se voli po stranski, a ne ko kod nas što je – da ti majka i tatko određujev za kuga će se oženiš i odadeš i da čekaš da ženu cuneš tek kd se oženiš!
I koje će bude i kako će se desi toj čudo od prvi nemi film u Leskovac?
Sobrali se ljudi – vrije od čoveci i žene! Narod, narod – ovolko! Ko komine!
U „salu“ namestili klupe, stoličke i astalčiki. Kafedžija Dupko, gazda od kafanu kude se dava nemi film, će bidne prevodilac, a keler Trajče će bidne joperater. Gazda Dupko zakačija na kafanski duvar plakatu i na plakatu ss olovku moraviljku napisaja i podvukja dvaput: ZABRANJENO PLJUVANJE! SEMKE GRICKANJE! MAJKU PSUVANJE! ŽENE ŠTIPANJE! ZA DUPE FAĆANJE! ONOĐUVANJE I SVE ONOJ DRUGO ŠTO NEJE NI ZA KAZUVANJE! Uprava na bijoskop – s poštovanje!
Kd u bijoskop ulegla publika – čorbadžije i esnaflije ss žene i decu, pa majači, pa pola cepeni i krpeni, dečurlija i manguparija – gazda Dupko vika:
– Sg će vidite prvi nemi film u Leskovac. Glavne uloge igrav Simon Sifon, Erol Flinta, Gari Kupleraj, Jedi Popola i drugi glumci!
I gazda Dupko ondk kaže na joperatera:
– Ajde, Trajče – omcj ga!
I Trajče – omkne film.
Na bel čaršaf, razapet na duvar, pojavi se prvo onaj golem rundov od Metrin Goldving Majer! Pa kd rundov zinuja i pokaza onija golemi zubi – deca i ljudi se precepili od stra i rastikali po salu koj kude, a gazda Dupko gim vika:
– Ajde, ajde, vrnite se na mesto, kude begate – slike ne apev!
I poče film! Pokazaše se niki čoveci, odiv – a tam, a ovam, trčiv i ripav, a ništa ne zboriv. I u onuj tmninu gazda Dupko poče prevodi film i vika:
– Ovaj pogolem što je – on gu je muž na ovuj nafrakanu ženu! A ona si je – ždrocla, ko što se i vidi kko odi i gleda i mrda ss trepke na oči. A ovaj pa malecak, što se muva oko njuma – on gu je švaler. Muž gu njuma mlogo voli, al ona ga ič ne onodi. Ona i njojzin švaler će ga pojebev u prvi čin. Al, u drugi čin, smo kd ja promenim rolnu – muž će gim ebe majku na obojicu. Smte vi gledajte!
Niki čorbadžija, domaćin čovek, što je u bioskop doveja ženu i ćerku, uvredija se na taj posleđan gazda Dupkov reč i vikne iz tmninu:
– Prevodilac na ovaj film – da izede edno lajno!
A gazda Dupko mu odgovori:
– Ako, ako, čorbadži Žiko, iako je tmnina, ama – po glas sam te poznaja. Kad se upali sijalica – majku sam ti ebaja za tuj reč!

Bioskop „Slavuj“ osnovao je Dušan Stanković, zvani Slavuj. Dušan je bio vrlo preduzimljiv. Edanput dovede u Leskovac mladu glumicu, a posle gu je odveja u Francusku da se školuje za glumicu i školovao je. Posle je taj glumica bila pročuvena kao Ita Rina, kazuje Zora Slavujka.
Toj je prvo bila kafana – imala je bilijar, a posle i šahovski astali za onija koji voliv da igrav šah. Kd se pojavi nemi film, Dušan poče u kafanu da prikazuje i nemi filmovi – bija je i klavirista koji je na klavir pratio radnju filma. Pre podne prodavalo se piće. Uveče se iz kafanu iznesev astali, a unesev i naređav čukljeničke stolice i klupe i prikazujev se filmovi. Naslov na kafanu je bija: „Pivnica i ton kino Slavuj“. Posle je sve manje i manje bila kafana, a sve više i više bioskop, jer se toj više isplatilo. Na dan su se često i po četri predstave davale.

U Ulicu vojvode Putnika, kude su bili Slavujci, od bolnicu do reku – bile su petnaes kafane i vinarski podrumi u koji se vino kupuvalo na baloni. Bile su kafane – na Naću Ignjatovića, na Kole Vranjanče, Čiplakova kafana, posle gu držaja Gušter, pa Zajačka, Jacićeva, Slavujska i kafana na Vidu Zajačku (ona gu prepisa na bratanca Kokana Mitrovića), pa Vinarski podrum na Nikolu Panajotovića – on je svaku godinu po četri vagona vino sipuvaja, ondak Stojčina kafana (sg Zanatski dom), pa bife na braću Blagoju i Rade Kržalići – oni su bili majstori i jedini su u Leskovac pravili veštačka pića – likeri, a imali su i podrum, pa Kržalićevo kafanče, kafana „Zlatan prag“, što gu je držaja Vlada Milošević, zvani Zver – tuj je bija kudeljni pijac, a ispred kafanu „Zlatan prag“ bila je autobuska stanica za Lebane i Sijarinsku Banju – vlasnik autobuske stanice, niki Vlada, imaja je tri autobusa, a pamtiv ga i po toj što je imaja zlatni zubi i uvek nosija šešir. Ondak kafana na Đoku Lešnjaka i vinarska radnja na Miku Lešnjaka – prodavaja vino na baloni, pa je bilo i edno malečko kafanče.
Preko put – bakalska radnja na Vlajka Živkovića Šućurana, voskarska radnja na Novicu Živkovića Šućurana i mesara na Peru Duru. Uz mesaru Durini su imali i dućan – radnici nadničari su tuj dođuvali da se najedev – u pekaru uveče u sedam kupiv bajat leb za dinar, pa otidnev u Durinu radnju i tuj su gim Durini za edn dinar u goleme panice sipuvali kuvani škembići i drob.
U sve tej kafane u Ulicu vojvode Putnika najviše su svraćali seljaci koji u četvrtak i petak dođujev s robu sa Radana i iz Pustu reku. Na širinu preko put bolnicu bila je gradska vaga i pijac za jarići i jaganjci, a kude mos, uz Veternicu, kude je sg apoteka „Sutjeska“ – tuj je bija specijalan pijac za sirenje. Tuj su Crnogorci iz Dobru Vodu dokaruvali s konji sirenje u kace od po 150 i 200 kila. Toj je bija sir – kolko god ga edeš – on ti se još više ede – tolko je bija kvalitetan. Tuj je sirenje kupuvaja i Svetislav – Slavko Jovanović Kulaš, čija je „Kafana Tri grozda – kod Kulaša“ bila u Ulicu Nikole Skobaljića. On u četvrtak kupi sirenje u kacu od 150 kila. Sirenje metev u deset kačiki od po tries i četeres kila, napraveni od mladu belu bukovinu, ozgor turiv kamenji umotani u belu gazu, a Slavko Kulaš na svaku kačicu ss kredu napiše kd je sir turen. Posle dva-tri dana čirak donese po deset kante vodu i sipe gi u kazan. Iz kačiki izvadiv kamenji umotani u gaze, izbaciv sok i skramu što se nafaćala na površinu dok je sir vreja, onda Živka Kulaševa u čistu vodu u kazan prepire gazu, pa u gaze umotav kamenji, vrnev gi u kačići da sir prevrije u čistoću i turiv poklopčiki na kačiki. Takoj prevreo sir Kulaš je služija na gosti u kafanu – za meze uz vino i rakiju. Kulaš je na gosti, kao meze služija i spržu. On je u višljernicu kod Đurini sinovi na Široku čaršiju uzimaja svežu spržu – po celu štanglu od deset kila. U Leskovac su tada bile pet višljernice – dve na Đurini sinovi, dve na Mile Miloševića, zvanog Crveni i jedna na Duška Milenkovića. U sve višljernice si uvek imaja svežu spržu, čvarci, krenviršle, kobasice i mortadelu i kupuješ si – na štanglu, na pola štanglu, na kilo – kolko si oćeš!

Posle Dušana Slavuja, „Pivnicu i ton kino Slavuj“ nasledi njigov sin Dragutin Stanković, zvani Dragi Slavuj – on je lično išo u Beograd i donosio filmovi. Sala u bioskop „Slavuj“ uvek je bila krcata ss publiku – svi gledav film i grickav semke. Tačno je da je na zid u bioskop bilo napisano: „zabranjeno semke grickanje“ i „zabranjeno pušenje“, a onoj što se priča da je pisalo – „zabranjeno onođuvanje i za dupe faćanje“ – toj su natkačili i dodali ovoj mi i onoj mi, kazuje Zora Slavujka.
(Nastaviće se)

Sava Dimitrijević

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*