BROJ PORAĐAJA NE RASTE, ALI I NE PADA

LESKOVAC

 

  • Godišnje se u leskovačkoj bolnici obavi oko 1.600 porađaja. Godinama unazad taj broj je padao, ali je ove godine prisutno zatišje u tom padu. Razlozi ovoga mogu biti višestruku, a jedan od njih je i povećano zapošljavanje žena u gradu i sticanje neke materijalne sigurnosti, objašnjava dr Dragan Krstić za  Novu Našu reč , sada već bivši  načelnik Službe ginekologije i akušerstva u leskovačkoj Opštoj bolnici u intervju7u koji je u štampanom izdanju objavljen pre njegove smene

 

 

 

NNR: Matična služba pri Službi ginekologije i akušerstva počela je da radi od početka ove godine, što znači da roditelji ne moraju da idu do Uslužnog centra već odmah nakon rođenja bebe mogu da na odeljenju obave sve zakonske formalnosti. Kako to funcioniše?

 

D.KRSTIĆ: Leskovac je prvi grad u Srbiji koji je uveo ovakvu praksu. Početkom godine imali smo sastanak u Ministarstvu zdravlja, gde su nam Slovenaci koji već to imaju objasnili o čemu se radi. Da roditelji ne bi nakon rođenja deteta trčali od vrata do vrata i od šaltera do šaltera, ideja je da se upis deteta u matične knjige odmah nakon rođenja obezbedi još u porodilištu. Mada su mišljenja na tom sastanku bila podeljena, mi smo odmah ušli u tu priču i krenuli sa realizacijom. Napravili smo jednu prostoriju, u trpezariji i otvorili šalter prema holu gde očevi dolaze spolja, majka je sa druge strane, a između njih su naši matičari. Majka na odeljenju treba da se izjasni o imenu deteta, što otac potvrdi i potpiše i time dete dobija sva dokumenta, matični broj, prebivalište, zdravstvenu knjižicu i sve ostalo, bitno je da kažu ime, a sve ostalo povlači sam sistem. Zamišljeno je da se dokumnetacija dostavi poštom roditlejima kući, tako da je Pošta Srbije ušla kao sponzor u taj projekat da to besplatno odradi. Koliko sam obavešten, roditelji preko pošte dobijaju poziv da podignu dokumenta. U holu smo napravili veliki prozor, strušili zid i zastaklili ga, kako bi očevi i rođaci mogli da vide bebe, fotografišu ih, jer su iz epidemioloških razloga kontakti zabranjeni. Polovina tog prozora odvojena je za matičnu službu. Ovo smo uradili donatorskim sredstvima, ali smo uložili i svoja sredstva.

NEDOSTAJE APARAT ZA HISTEROSKOPIJU

NNR: Nedavno ste dobili aparat za merenje sluha kod beba. Šta je to što još nedostaje odeljenju, kada je reč o opremi i aparatima?

D. KRSTIĆ: Aparat za konktolu sluha jako je dobra stvar, jer se značajan broj dece, 2 posto od 1.600 porađaja godišnje, rađa sa ovim problemima. Ali, to bi nakon otkrivanja trebalo da prati i terapija, što kaska. Deca koja ne čuju zahtevaju posebnu obuku u startu, a toga ima samo u velikim gradovima, Beograd, a sada i Niš. To je ona strana koja je zapostavljena u tom celom projektu: kada roditelji utvrde da dete ne čuje, šta onda da urade? Da se sele za Beograd. Kod nas se stalo na kupovini aparata koji dijagnostikuje nedostatak sluha ali sve nakon toga, što je jako skupo, briga je samih roditelja.

Ono što ovoj službi hitno nedostaje, a dobili smo obećanje od direktora da će to biti rešeno, je histeroskop. Laparoskopija i histeroskopija su minimalno invanzivna hirurgija,  i to su metode koje su kod nas odobrene kao standardne i rade se preko zdravstvenog osiguranja. Laparaskopijom kroz tri rupice na trbušnom zidu je moguće uraditi najkomlikovanije operacije u ginekologiji, sve do vađenja materice. Histeroskopija je mnogo lakša i bezopasnija nego laparaskopija. Ona je endoskopska metoda kojom se ulazi u materičnu šupljinu kamerom i vidi šta ima unutra. Tako se skidaju polipi, miomi, i to ne na slepo, kao kod kiretaže. Histeroskopija je nezaobilazni  standard u lečenju steriliteta. Vantelesna oplodnja se više ne radi, ako prethodno nije urađena histeroskopija, a prilično je skupa. Mislim da je trenutno cena kod privatnika oko 50.000, što je mimo cene za vantelesnu oplodnju, tako da dodatno opterećuje budžet parova koji se leče od steriliteta. Ovaj aparat ima Niš pa dosta pacijenata šaljemo i za Niš mada bismo da imamo aparat mogli i sami da radimo..

Pre sedam-osam godina smo imali aparat sa histeroskopiju, dijagnostični, ne za intervencije, ali se pokvario, jer je bio vrlo osetljiv. Novi aparati se ne kvare tako lako, zato su i skuplji. Histeroskop tražimo već tri godine, a njegova cena je 20.000 evra. Od direktora smo dobili odgovor da 10.000 bolnica ima, i da će probati da nađe još toliko, kako bismo došli do ovog aparata. To je najzačajnija krupnija investicija koja nam je sada neohodna.

BROJ TRUDNIČKIH BOLOVANJA – TERET ZA DRŽAVU?!

NNR: Koliko se broj porađaja obavi u leskovačkoj bolnici i kave su tendencije?

D.KRSTIĆ : Godišnje se obavi oko 1.600 porađaja i taj broj stalno pada, mada je trenutno prisutno neko zatišje u tom padu. Ne znam da li je tome doprinelo zapošljavanje ženske radne snage u gradu. Pre oko godinu dana iz fonda su intervenisali jer imamo veliki broj bolovanja kod trudnica. Imali smo 6.000 bolovanja više kod trudnica nego gradovi iste veličine. Ja mislim da to ima veze sa povećanim zapošljavanjem žena u gradu. Mnoge žene su se zaposlile, i onda su poželele da rode još neko dete. Mesec dana bolovanje plaća firma, i firme se nisu nešto bunile, ali država jeste. Dobili smo listu sa dijagnozama gde smemo da preporučujemo bolovanje, a gde ne. Sa medicinom rada sam se konsultovao da li žene imaju pravo da menjaju radno mesto zbog toga što su trudne ako već nemogu da dobiju bolovanje zbog uslova na random mestu. Rekli su mi da i ne pokušavam, jer je jedna žena zbog toga izgubuila posao, pa hoće da tuži doktorku koja je pokrenula proceduru za promenu radnog mesta.

NNR: Da li je u redu da se interveniše zbog bolovanja kod trudnica, ukoliko se stalno priča o tome kako povećati natalitet…

D.KRSTIĆ: Mislim da nije jer, možemo da povećamo broj porađaja, da veći broj žena dobije drugo i treće dete, ukoliko se popravi ta situacija. Nekim  ženama, kada je na primer reč o prosveti, odgovara da rade, a bitan faktor je i to što se na bolovanju prima 60 posto plate. Možda bi tu moglo da se pomogne, i da država kaže da trudnica može ako hoće da radi, ili da ne radi. To bi bilo najrealnije. Ima žena koje bi radile, jer razlika u plati nije beznačajna. Druge žene imaju posao koji ni za kakve pare u trudoći ne bi radile. Država na tome ne bi trebalo da štedi, mislim da to nije u redu da žene i u trudnoći moraju da rade teže poslove. Posao može da bude težak za trudnicu. Mnoge žene sada zakasne sa rađanjem, zatrudne u 40-toj i onda treba da rade, a ne smeju sebi da dozvole da izgube posao. Imao sam slučaj da žena jednog policajca plače što ne može da dobije bolovanje. Došli su kod mene i ja sam je ostavio na odeljenje. Čim je izašla sa odeljenja i otišla da radi, pobacila je. Šta je čovek u takvoj situaciji trebalo da uradi?

MALOLETNIČKE TRUDNOĆE

NNR: Kakva je situacija kada je reč o maloletničkim trudnoćama, kakve su tu tendencije?

D. KRSTIĆ: Maloletničke trudnoće su u opadanju ali ih i ima. Tu se ne zna šta je gore, neželjene maloletničke trudnoće, ili one koje su željene. Broj maloletnica u porađaju skače 5 posto godišnje u Leskovcu, a istovremeno skače za 5 posto broj porađaja žena starijih od 35 godina. Svake godine broj porađaja pada za 5 do 10 posto, i to samo na račun vremenskog perioda koji je najpovoljniji za rađanje, kada žena ima od 22 do 27 godina. Te žene ne rađaju, čekaju 35- godinu, ili su već rodile kada ne treba.

Ja sam mnogo uložio da se to smanji u Leskovcu i svojevremeno sam imao problema zbog svojih izjava. U republičkoj Skupštini, 2012 godine bio sam meta napada, internet napada, govorili su da sam Hitler… jer sam skretao pažnju da trudnoće ispod 14 godina spadaju u pedofiliju, svaka trudoća ispod 14 godina se smatra silovanjem po zakonu, a ja sam Hitler? Ali nije mi žao. Pomogao sam da se ta situacija smiri. Održano je nekoliko predavanja ovde kod nas. Sada čujem da se u Srbiji na nekoliko mesta pokrenulo to pitanje.

Ono što nedostaje danas to je planiranje porodice. Kroz predavanja pravnika, lekara i ekonomista formalnim i neformalnim grupama mladih treba približiti ideju planiranja porodice u funkciji njihovog ličnog prosperiteta kao preduslova opšteg razoja. Zbog nedovoljnog poznavanja pravnih, ekonomskih i bioloških ograničenja, kao i zbog opšte liberalizacije odnosa između polova, danas mladima nedostaje promišljen pristup ovoj sferi života. Rešavanje ovog problema podrazumeva pre svega aktivnosti usmerene na osnivanje i jačanje partnerstva u oblasti rodne ravnopravnosti između organizacija civilnog društva i lokalnih samouprava.

leskovac-ginekologija

PORASTAO BROJ OSTAVLJENIH BEBA

NNR: Kažite nam nešto o slučajevima ostavljanja beba, što se, prema našim informacijama, ove godine to se desilo više puta. Da li se tako nešto u Leskovcu i ranije dešavalo?

D.KRSTIĆ: Ranijih godina mi smo na osnovu komisijskog odobrenja prekidali trudnoće do petog meseca, i onda nije bilo čedomorstva i dece koja se ostavljaju nakon rođenja Sada ih ima. Ali, šta je onda bolje? Po meni, bolje je roditi dete, pa makar ga majka i dala na usvajanje nego ga ubiti. Od šestoro ostavljene dece, ove godine dva su bila bolesna od Daunovog sindroma. Bolesna deca koju roditelji ostave čuvaju hraniteljske porodice, a u Srbiji postoje i centri koji o toj deci vode računa. Zdrava deca se usvajaju. Sve je to mnogo humanije od krvičnog dela čedomorstva ili velikog pobačaja

Što se tiče zakona o prekidu velikih trudnoća moje stanovište je da trudnica treba sama o tome odlučuje. Ako želi trudnoću, neka rodi. Ako ne želi, neka nađe doktore koji žele da urade pobačaj, a ne da to bude na dušu raznoraznih etičkih komisija i na račun zdravstvenog osiguranja.

Postoje metode kojima se može sa manje ili više uspeha postaviti dijagnoza i pre rođenja ali su skupe tehnike i na kraju mogu da budu opasne po ishod trudnoće. Takođe, te metode su više statističke nego dijagnostičke. Ukoliko majka da krv, što košta 700-800 evra i nije na teret fonda, iz njene  krvi se može videti genetika ploda. Međutim, ukoliko kažu da je dete zdravo sigurnost je 98 posto, a ako kažu da je bolesno, onda je 80 posto zdravo, a 20 posto bolesno.  U tom slučaju, firme koje vrše tu uslugu, plaćaju roditeljima amiocintezu, koja je 98 posto potvrda da li je dete zdravo ili bolesno. Amiocinteza može da ošteti ekstremitete detetu, da ga povredi, može da dođe do pobačaja, krvarenja u trudoći i td. Tako se dovodi u rizik trudnoća koja je potencijalno dobra. I na kraju to se u našoj praksi radi samo starijim trudnicama a najveći broj Dauna su registrovani kod mlađih žena jer one ipak rađaju najčeće. A kada se postavi dijagnoza Daunovog sindroma u trudnoći onda se postavlja moralno pitanje šta s tim detetom? Ko ima pravo da odlučuje o njegovom živou?

NNR: Koliki je broj pobačaja danas?

 

D.KRSTIĆ: Pre dvadesetak gpodina u bolnici je rađeno 25 malih pobačaja dnevno i nekoliko velikih godišnje. Velikih namernih pobačaja danas uopšte više nema i tu leži objašnjenje za povećan broj ostavljene dece. U proseku se obavi jedan do dva mala pobačaja dnevno, nekada tri, četiri, nekada ni jedan. Imamo dosta pobačaja uginulih plodova, 10 posto svih trudnoća su inače uginuli plodovi. Ako pretpostavimo da i dalje ima dvadesetak pobačaja na regionu, mi o njima više nemamo evidenciju.

BEBI FRENDLI – DA ILI NE?

NNR: Ono što već nije novina, ali je drugačije u odnosu na ono na šta su navikle starije populacije, je takozvani „bebi frendli“ program, koji podrazumeva da odmah nakon porađaja majka bude sa detetom i o njemu se brine. Šta je pokazala praksa, da li je to dobro, i da li su majke zadovoljne? Da li je žene odmah nakon porađaja sposobna da se brine o svom detetu?

D.KRSTIĆ: Ovaj program uveden je kao revolucionarna promena u kontaktima između majke i deteta neposredno po rođenju. Majka dete ne napušta od porađaja, što ima svoje pozitivne strane, kada je reč o dojenju, uspostavljanje čvrste veze između majke i deteta. Ali, ovaj program ima i svoje mane, a to je da majka posle porađaja praktično ne može da vodi računa ni o sebi, a kamo li o detetu. To je mana programa „Bebi frendli“, pa se očekuje da će se taj sistem korigovati, i da će se o deci ipak više brinuti sestre i ovlašena stručna lica, dok će majke to samo nadzirati. To je skupo, treba zaposliti još ljudi, ali je verovatno i bolje.

Razgovarala

Sonja Petrović

1 Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*