Basamaci strina Lule

P

LESKOVAC

Piše: Aleksandar Stojanović

(Drugi deo)

Priča se, bogami, da je prava sreća što u ono doba, psi lutahu sokacima i poljima. Da nije bilo jedne takve izgladnele lutalice, koja u svom očaju ne ujede devojčicu za nogu, težeći da mlečnim mesom novorođenčeta utoli svoju glad, ova priča bi se završavala ovde, jer bi mraz dovršio ono što Ranko ne mogaše. Plač uplaši psa, a bogami i rabadžiju Zdravka, koji obližnjim drumom beše prolazio u to maglovito jutro. Sredovečni, nagluvi čova zateče stravičan prizor. Telo, koje se poput zastave, vijori, obešeno na glatku granu oraha. Sekiru, koja beše meko zarivena kraj glave krvlju oblivenog deteta, i lulu, iz koje dim još uvek beše lelujao. Rabadžija podiže čedo, devojčicu, koju volja za životom sačuva od poludelog oca, strahote zimske noći i čeljusti vučjaka. „Što ti sve ne neće čovek vidi za vek…nek ti je srećan život, dete moje. Kako da te vikam? Lula. Ona ti pravi društvo cel’ noć, po njuma ću te i krstim.“ Te zimske noći, slučaj i dobro srce jednog čoveka, dozvoliše da iz smrti nastane život.

Lulina rano doba beše obeleženo svim onim sitnicama koje su kasnije, kada čovek stasa i, tobože, sazre, retke, dragocene i neprolazne. Dugo je tokom svog života pamtila mnoštvo detalja, ali vremenom, lista postade kraća, ali samim tim, dogodovštine upečatljivije. Sećala se kako joj je mirisao krevet u kome je, kao kćer Zdravka rabadžije, spavala. Volela je oštrinu čerge, kojom se pokrivala tokom dugih zimskih noći. Soba joj je, premda omalena, skučena, mirisala na bosiljak i mladi sir. Kroz prozor, mogla je da dodirne grane neke leske, zbog koje joj je tepih bio pun lišća i zrelog lešnika. Na toj grani, bliže streji, behu gnezdo napravile gugute. Godinama kasnije, kada joj ti dani detinjstva behu nemilosrdno i konačno sahranjeni pepelom promašenog života, za nju su gugute i dalje bila stvorenja od posebne važnosti. Još kao devojčurak, radila je kućne poslove. Njen otac, jer je tako nazivala i smatrala čiča Zdravka, beše nesrećan, usamljen čovek, kome žena umre od srčane kapi, još prve bračne noći. Lula mu beše jedina radost. Kada bi svršila sa obavezama domaćice, izvodila bi par jaganjaca na obližnji kladanac, da ih ledenom vodom napoji i svežom travom namiri. Zbog toga bi često umela da se zadrži duže no što je potrebno, pa se kući vraćala u sumrak, brinući tako svog starog.

Pamtila je, kasnije Lula, kako su se zvezde u ono doba jasnije videle.

Šezdeset i neke godine, Lula, zajedno sa svojim vršnjacima, Titovim pionirima, krenu u školu. Tog septembarskog dana, otac je u najnoviju odoru obuče, i obavi je maramom u boji ondašnje ideologije. U školu je, svakog dana, išla sa nekim Momirom. Momče, malko glavato, u duši dobro, ali u pameti kratko.

-Momire, sinko, ovuj moju ćerku da čuvaš kao oči u glavu, ne davaj da gu deca zadevav dek majku nema, umev deca gadna da budev, – ispraćao bi ih Zdravko u školu, učeći ovog slabašnog dečaka kako da se razvije u istinskog čoveka. Vremenom, između odlazaka i dolazaka, pored Zemljopisa i pokraj Računa, među Momirom i Lulom poče da se rađa nešto čemu ni odrasle ovce ne znaju uzrok ni objašnjenje, a kamoli čeljad u dobu jaganjaca. Tako, jednog novembarskog dana, kada pade onaj lepljivi, prvi sneg, Momir se pobi s nekim Simonom. Ovaj je, izgleda, Lulu zadirkivao zbog pocepanih opanaka i marame koja joj nije bila oprana. Njihov učitelj, strogi i nasilni čova gustih veđa, ih propisno izmlati zbog nediscipline, a Momira njegov otac Vukadin dodatno udesi. Pa ipak, brzo se zaboravi to. I učitelj, i Vukadin, pa i sam Simon pređohu preko tuče, kao da nikad nije ni bila. Jedino je Lula pamtila. I nikad je nije zaboravila.

Godine se nizaše, i vazda će ostati istina da školsko doba brzo prođe, i da sve ono što dođe nakon toga bude makar delom obeleženo žalom što makar još malo ne potraja. Negde pred kraj osmog razreda, odveć veliki, ali još uvek u sebe nesigurni, Momir i Lula se prvi i jedini put poljubiše, i to, reklo bi se, slučajno. Beše to poljubac rastanka. Nedelju dana nakon toga, voz dođe i odveze Momira daleko od mesta svog detinjstva. Za Lulu, počinjalo je novo doba, iako ona, zaljubljena i zbog silne tuge, rastrojena, nije želela da ikud dalje ide.

Zdravko poče da oboljeva. Godine i težak život ga stigoše i u krevet oboriše. Kako je bolest odmicala, tako su mu noge otkazivale, a život u njemu se gasio na način užasan i žalan. Lula je morala da ga pazi, da mu uneredenu postelju menja, da ga hrani i kupa. Tako je bilo, makar u početku, dok mogaše tu sitnu Zdravkovu ušteđevinu da krune i parčaju.

„Ćerko, nešto ’oću da ti kazujem. Vidiš i sama da neću još dugo, i ako me san ne izvara, sanduk od Trajka u ponedeljak da doteraš. On će ti sve pomogne. Dogovorija sam se da kreneš da učiš za šnajderku kod Dragutina krojača. Dobar je on gazda. Da si imaš svoj lebac. Žal me samo što te ne udado’. Toj ćeš si sama. A s’d me ostavi da odspijem malko. Sve mi je teže da se posle san razbudim.“

Sa suzom u oku je slušala pouku svog oca i spasitelja. Slučaj, božanska sila, šta li, ali Zdravko Rabadžija stvarno umre u nedelju, kad drugi petlovi zapojaše. Kako je rečeno, Trajko sanduk dotera, i sahrana se sprovede kao i sve druge ceremonije dana umiranja.

Desetak dana nakon što ostade sama, Lula poče da uči za šnajderku kod gazda Dragutina. Beše to prek čovek, samovoljan, duboko razočaran u svoga sina Milutina, kockara i pijanicu. Luli davaše onu nadnicu koju beše sa pokojnim Zdravkom dogovorio, ne toliko zbog obzira prema svojoj reči, a još manje prema mrtvacu, nego što se beše silno plašio besa svoje žene Stane, masne i teške srpske majke od starine. Lula je brzo učila zanat, i brzo joj igle i konac postadoše glavni oslonac u životu. Ljudi počeše češće da navraćaju u dućan, hvaleći spretne ruke i mirnu ćud ove usamljene devojke.

Kako je vreme prolazilo, minuli dani ispuniše Lulu lepotom druge mladosti. Struk joj se stanji, grudi uspraviše, a dotle oblo lice, postade oštrije. Primetiše to svi, a najpreče i najodlučnije, Milutin, koji bi u dućan navraćao često, uglavnom pijan i odlučan da od oca traži novce za provod i uživanje. Tako se desi da jednog dana Lula ostade sama u radnji, i da taj džabolebaroš, dobrano zagrejan kuvanim vinom, dođe u dućan, spreman na kavgu. Kad vide da je tu samo ova tiha i nebranjena devojka, reši da iskoristi svoju muškost i hrabrost bednog psa. Među haljine i čakšire, preko čarapa i marama, on upotrebi devojačku nevinost na najogavniji način. Silova je.

(Nastaviće se…)

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*