Američko bombardovanje Leskovca 1944 – Nije se ćutalo!

LESKOVAC

Poslednjih godina, upravo u vreme kada se komemoracijom kod spomen-česme odaje pošta poginulim građanima Leskovca u takozvanom „savezničkom“ bombardovanju grada 1944. godine, provlači se teza da se u periodu posle Drugog svetskog rata pa do početka devedesaetih godina o tome ćutalo.

Navodno, „komunistički“ istoričari, kako ih nazivaju moderni ideološki konvertiti, tu temu nisu obrađivali zbog „stigme“ da su bombardovanje tražili komunisti od „saveznika“. Neki od njih, i to baš oni koji su izašli iz komunističog šinjela i prihvatili novu modu neoliberalizma– kategorički tvrde da su lokalna i šira istoriografija odbijale da pišu o ovam događaju, zataškavajući ovo užasno (ne)delo izvedeno od saveznika u koordinaciji sa partizanskim vođstvom, namerno ili nesvesno. Sa punim pravom možemo reći da su takvi u zabludi, jer lokalna istoriografija nije ćutala o ovom događaju. Nažalost, bez ozbiljnog uvida o objavljene publikacije i naučnu periodiku, poneti predrasudama i ličnim frustracijama, mnogi zainteresovani, pa čak i oni sa akademskim zvanjima, brzopleto donose zaključke.

Nema knjige koja je govorila o ratu i revoluciji, a da u njoj nije pomenut ovaj događaj u onoj meri koliko se o njemu do tada znalo. Treba konsultovati knjigu Milivoja Perovića, „Leskovac u ratu i revoluciji“, Beograd, 1968, godine, koja na strani 369-371 govorio bombardovanju Leskovca 6. septembra 1944. i konstatuje. „Radi toga, a i što se mislilo da se pojedine jedinice zadržavajuu Leskovcu, doneta je odluka da se Leskovac bombarduje. Ovo je došlo uz saglasnost Glavnog štaba Srbije, a na traženje šefa savezničke vojne misije generala Meklina, koji se nalazio sa vojnom misijom u Pustoj Reci, na oko 20 km. severozapadno od Leskovca. Tako je Leskovac tokom drugog svetskog rata doživeo drugo najteže bombardovanje“. Da li je ovo u koliziji sa onim što se tvrdi da se o ovom događaju ćutalo potpuno je jasno.

Bez dokumentacije, tj. izvorne istorijske građe, ne može da se piše istoriografija, zato i postoji zbrka oko broja poginulih u tom bombardovanju. Prva cifra objavljena je u „Hronologiji radničkog i narodnooslobodilačkog pokreta 1903-1945.“ i ona se razlikuje od cifre koju daje izvorni dokument (2.000), mnogo je manja, iako je vršen pritisak preživelih koji su ukazivali na veliki broj žrtava, ali to nije bilo dovoljno da se prihvati kao tačno. Međutim, nova istraživanja nisu dala veću cifru od tada iznete, ona iznose brojku od 819, i to zajedno sa umrlim od posledice bombardovanja.

Nerazumljivo je što čak i neki doktori istorijskih nauka tvrde da se o ovom bombardovanju nije pisalo zbog saveznika, a istovremeno navode nerealan broj poginulih, i to mnogo veći nego što je bio stvaran. Oni čak ne prave razliku između saveznika, jer dokumentacija koju su pribavili jasno govori da su Leskovac bombardovali Amerikanci, a oni govore o savezničkom bombardovanju. Treba govoritio američkom bombardovanju Leskovca, isto kao što govorimo o nemačkom bombardovanju 1941. godine, jer i Nemci su imali svoje saveznike na terenu, ali se oni ne pominju.

To da se o ovom događaju više decenija ćutalo – nije tačno. O njemu su u više navrata pisali „Naša reč“, „Leskovački zbornik“, a ima i tekstova u knjigama. Kada se pojavila knjiga „Rat na Balkanu“ Ficroja Meklina, Atanasije Mladenović je u lokalnom listu dao prikaz i citiraosve što se odnosilo na Leskovac u delu o bombardovanju.

To što što istoričari nisu obrađivali ovu temu objašnjava se ideološkim razlozima, ali to je osnovna zabluda – jer se ne priznaje da o ovom događaju nije ni bilo relevantnih izvora. Maliciozno je reći: „da su lokalni istoričari služili više istini, a manje ideologiji, oni bi više izučavali ovaj problem“. Nedostatak istorijskih izvora ne uzima se kao ozbiljan argument, već se nameće kao presudna u naučnom radu ideološka opredeljenost i zaslepljenost. Tako se ne bavi ozbiljno istorijskom naukom: mora se doći do izvorne građe i ona se mora obraditi temeljno, bez euforije i falsifikovanja kojim se dolazi do rezultata u svetlu „nove“ ideologije, koja je u trendu. Uglavnom, ovaj događaj se više koristi da se napadne Narodnoolobodilački pokret i pokuša rehabilitacija profašističkih i pronacističkih ideja. Mnoge konstatacije su zbog tog lukave i ne služe rasvetljavanju problema, već dnevnopolitičkim potrebama

Treba i ovom prilikom istaći da je Koča Popović, komandant Glavnog štaba NOV i POJ Srbije, jula i avgusta tražio bombardoeanje Leskovca. Međutim, saveznici su bombardovali gradove i druge objekte kada je to njima odgovaralo. Obimno bombardovanje Leskovca dogodilo se za vreme operacije Ratvik, ali i tu postoje mnoge protivurečnosti. Pitanje je da li se vazduhoplovna baza držala obaveštenja koja su joj dostavljena, ne zna se od koga, da se u Leskovcu nalazi 15.000 Bugara i 5.000 Nemaca i njihovih saradnika, ili je Leskovac bombardovan na osnovu zahteva Koče Popovića iz jula 1944. Najlakše je konstatovati kako je Koča Popović tražio da se bombarduje Leskovac iako je, prema izveštajima američke 15. vazduhoplovne armije, Kočin zahtev još iz jula 1944. i nije ponovljen posle avgusta. Ako se želi neki ozbiljniji doprinos razjašnjavanju ovog događaja, moraju se sa više kritičnosti prihvatati neki izvori. Moraju se, takođe, analizirati izveštaji jedinica koje su bombardovale Leskovac i zaključiti koliko su njihove akcije bile precizne. Jer bombardovani su i delovi grada koje Koča Popović nije označio. Najlakše je osuditi partizane, ali ne i Nemce koji su započeli rat i sproveli okupaciju. Treba analizirati i podatke o tome koliko je ljudi posle bombardovanja otišlou NOVJ, kakvo je stanje u privredi, da li su Amerikanci morali da unište grad koji nije branjen. Sve to iziskuje analizu bez opterećenja.

Značajan je telegram Glavnog štaba Srbije od 21. jula 1944. u kome se precizira šta treba bombardovati u Srbiji. U tom dokumentu je rečeno da u Leskovcu treba bombardovati Gumaru Rekord, zapadnu ivicu grada, štofare na severnoj i južnoj ivici varoši. Znači, zahtev koji je upućen Vrhovnom štabu NOV i POJ predlaže konkretne objekte. Međutim, današnji istraživači i „znalci“ ne pitaju se zašto su Amerikanci bombardovali stambeni deo grada. Ali i kad pokušavaju da to objasne, to čine jednostrano, kao da je Koča Popović tražio bombardovanje centra grada. Ovakvo objašnjenje je i suviše providno, ono je usmereno na kompromitaciju Koče Popovića i Glavnog štaba Srbije, jer se za to ne okrivljuju Amerikanci koji taj zločin vrše prema svom nahođenju, sa dosta promašaja koji su uglavnom bili na štetu civila, budući da su bombe padale na stambeni deo grada. Međutim, novoistoričarima nije ni na kraj pameti da okrive Amerikance.

Pored američke dokumentacije postoji i operacijski dnevnik Glavnog štaba Srbije za 6. septembar 1944. u kome je rečeno: „Saveznici su bombardovaliLeskovac, poginulo je preko 500 Nemaca, 200 četnika i 300 dobrovoljaca. Građana preko 1.000″. Znači ni tada se nije ćutalo o tom događaju. Narodnooslobodilački front Pirota takođe daje podatke o bombardovanju Leskovca; postoji i izvod iz dnevnika jednog četnika jurišne grupe korpusa, koji je korišćen i objavljen u knjizi „Četnici u leskovačkom kraju 1941-1944.“ autora dr Živana Stojkovića, Hranislava Rakića i Nikole Ilića, o tome su pisali i „Naša reč“ i „Politika“, ali to ostrašćeni kritizeri ne smatraju važnim!


Hranislav Rakić, istoričar

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*