Zima bez vrabaca: Sećanje jednog murdžomalca

LESKOVAC

Dragi Žicmane,
Evo dobi slobodno vreme da ti se javim da sam fala bogu zdravo i živo koje Zdravlje i tebi od boga želim.
Ovu mustru razdraganog i šablonskog početka pisma naučio sam od brata moje strine, Krste Simidžije, seljaka, džambasa i drvenog advokata. Moj profesor srpskog u leskovačkoj gimnaziji Čaadajev se užasavao ovakvog početka pisma, a otac me je opominjao da od Krste Simidžije ne mogu ništa pametno da naučim.
Pri našem poslednjem viđenju na leskovačkoj urologiji, već vidno bolestan, napaćenim glasom me je trgao iz blage odsutnosti: „Pronađe li svoga Švabu?“ Razmišljao sam tražeći precizan odgovor u sobi punoj bolesnika. Jedino je, u tom trenutku, bio jasan doktor Petrović, Bujerov unuk, a moj Trnjanac, dajući uputstva pacijentu pored prozora.
Najzad sam, posle premotavanja čitavog filma, poznatog samo meni i Krsti Simidžiji, pitao: „Jesi ti sa Bajom sredio oko spomenice?“
Blaga ljutnja me nije iznenadila: „Pre dve godine je zadnji put tepao zajci u leskovačko polje. Čujem da je u Togačevce. Otidnem i ne nađem ga. Kažu mi da je sa džip i sa zajci otišao u Beograd.“
Ćutali smo dugo. Obojica smo, u mislima, tražili svoga Švabu. Ne znam kako smo se rastali. Jedino pamtim da sam mu sok stavio u fioku od stočića. Tada sam praktikovao da bolesnicima nosim sokove, a doktorima viski.
Ratne, 1941.godine, kada je Geringovo vazduhoplovstvo dominiralo evropskim nebom, a engleski bombarderi još nisu doleteli do Kelna, komunisti su osmislili operaciju da na leskovačkom aerodromu, jednom uzanom a dugačkom poljančetu, zapale dva nemačka aviona. U početku, trebalo je likvidirati stražare. Bilo ih je trojica bez vojnih pasa.
Iako nije bio, kako se tada govorilo, organizovan, odnosno član Komunističke partije, Krsta Simidžija je prihvatio Bajin predlog da ubije jednog nemačkog stražara. Operacija je uspešno izvedena noću i sutradan je ceo Leskovac šapatom pričao o ovom podvigu.
Zbog trenutne eruptivne snage seljačke logike da se ljudi i kuće teško podižu i grade, Krsta Simidžija nije ubio svog Švabu. Uspeo je da ga razoruža i priljubi uz zemlju. Smatrajući to svojim uspehom, Krsta Simidžija se pohvalio drugu Baji. Ljutnja i bes druga Baje je bila neočekivana, a ipak opravdana, jer u to vreme, sa drugom Bajom i Nemcima, nije bilo zajebancije. Posle rata, Mita Cvanjka je pričao da je u ratnom nemačkom „Signalu“ čitao kako je jedan bandit pokušao da ponizi nemačkog vojnika na leskovačkom aerodromu, ali u tome nije uspeo. Pošto je Mita Cvanjka bio krojač, a ne berberin, njegovo kazivanje nije otišlo dalje od radnje sa lutkama u izlogu.
Na leskovačkoj pijaci Krsta Simidžija je prodavao spržu, kominjak i seljački sapun. Tu je čuo da Pustorečani sa dva svedoka očas posla dobiju partizansku spomenicu.
Kada je drug Baja došao u Donje Trnjane da priča seljacima o ruskom naučniku Mičurinu, koji je izmislio pšenicu koja zri po snegu u Sibiru („… sneg veje, a pšenica se žanje, vrzuje, pa se razvrzuje, pa se vrši i stavlja u džakovi, a džakovi idu u mlin, pa se brašno iz mlin mesi u velike fabrike za hleb, a odatle se sa vagoni hleb razvozi po celu Rusiju, to jest bratski Sovjetski Savez …“), Krsta Simidžija se osmelio da od druga Baje zatraži spomenicu. Prisustvo većeg broja nepoverljivih seljaka nalagalo je Baji komunističku principijelnost: „ Kako ti da dobiješ spomenicu kada si poklonio život neprijatelju. Ogovaraš Pustorečane koji su sve dali za našu borbu. Misliš da ako živim u Beogradu ne znam šta pričaš. Dva svedoka, dva svedoka. Dobro. Prihvatam da ti prvi svedok budem ja, a drugi svedok Švaba koga si pustio živog.“
Žagor seljaka nije zbunio Krstu Simidžiju: „ U redu Bajo, će da se potrudimo oko spomenicu.“
Možda su tog nesrećnika, po kazni, uputili na istočni front. Ako je ceo izašao iz rata, sigurno je upamtio tu noć u Leskovcu. Glupo je da se potraži preko novina: „ Molim da mi se javi drug Nemac koji je bio stražar kada su zapaljeni avioni u Leskovcu i kome sam, tom prilikom, spasao život. Hoću s njim da se prijateljim i da mu kažem neke stvari koje osećam. Oglas daje Krsta Simidžija, Federativna Narodna Republika Jugoslavija, Leskovac, zadnja pošta Vinarce.“
„ Ebem ti život, ću da ostanem bez spomenicu.“
Možda je trebalo da se Boce Kukar, kada je išao u Nemačku da kupuje licence za lekove, raspita kod Nemaca da li su čuli da neko priča da je, za vreme rata, bio stražar na leskovačkom aerodromu.
„ Pre ću da nađem mačku na pozder nego mog Švabu da mi potpiše za spomenicu“ – jadao se Krsta Simidžija mom stricu.
Krsta Simidžija je bio iskreni prijatelj doktora Ložičkovića, koji mu je saopštio, u nevezanom razgovoru i bez posebnog povoda, da Javorka Misirka, vlasnica kuće i mlina na raskršću puteva za Lebane i Bojnik, boluje od tuberkuloze. Doktor Ložičković je zabrinuto izjavio da će nažalost brzo umreti, pošto je bolest uznapredovala.
Od familije Javorka je imala samo zeta od pokojne ćerke, koji je držao kupleraj u Sat mali, ali za siromašnu klijentelu. Uz pomoć svog ispisnika i druga iz vojske advokata Radeta Drde, Krsta Simidžija je sačinio ugovor o doživotnom izdržavanju Javorke Misirke, s tim da
posle njene smrti njemu pripadnu kuća i mlin. Javorka je bila pričljiva žena sa širokom lepezom brižnih pitanja, čime je brzo osvojila simpatije ženskog dela Simidžijine familije.
Krsta Simidžija nikome nije pričao da je ona bolesna i da će brzo da umre. Prođe jedna godina od potpisa ugovora, a Javorka se malo ugojila.
„Ne bi smeo da omane doktor Ložičković, jerbo je on bečki đak,“ – razmišljao je Krsta Simidžija.
Kada su Nemci ušli u Leskovac, baba Javorku je Krsta Simidžija preselio u Vinarce.
„ Žal me da umre. Vika me Krsto sinko. Vrzala se više uz mene nego uz moju ženu“, ispovedao se, skoro šapatom, Krsta Simidžija advokatu Radetu Drdi na petu godišnjicu njegovog ugovora o doživotnom izdržavanju Javorke Misirke.
Pre šeste godišnjice pomenutog ugovora, ratni saveznici su prvi put bombardovali Leskovac. U tom bombardovanju srušena je Javorkina kuća, ali je ostao mlin.
Iz nekog razloga, Nemci su ispred ulaza u mlin postavili stražarsko mesto.
Jednog sunčanog dana moja majka je svratila u apoteku, koja je bila preko puta mlina, a mene ostavila ispred apoteke. Kada je izašla iz apoteke, ugledala je prizor od koga se uplašila. Nemački stražar je odložio pušku, posadio me u krilo i milovao po kosi. Imao sam plavu kosu i verovatno sam ga podsećao na nekog koga je ostavio u Nemačkoj. Mama se uputila ka njemu, on je zauzeo stav mirno i predao me mami. Mama me čvrsto stegla i sa istovremenim osećanjima velikog straha i zahvalnosti, bojažljivo se, sa mnom, udaljavala sa stražarskog mesta.
Moj Švaba je bio, možda, rodom iz Osnabrika, u kojem je moj otac proveo četiri godine zarobljeništva. Ili je došao iz Hanovera, gde je moja supruga bila na radu u Institutu za tehničku fiziku. Ne bi me iznenadilo da je bio iz Pasaua, hramu tehnike ozubljenja, u kome sam imao čast da upoznam i radim sa gospodom Nemcima, koji su nam bili iskreni poslovni prijatelji. Možda su gospoda Fučer, doktor Ebert, Cindorf, Kunc, Liker, Broj i ostali poznavali tog mog Švabu, ako se živ vratio u Pasau, i ako im je pričao da u Srbiji ima plavih mališana, koji ga neodoljivo podsećaju na njegovog sina.

(Nastaviće se)

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*