LEO FON PANKERŠTAJN, PANKER KOJI USTAJE BAKICAMA U AUTOBUSU

LESKOVAC

 

Leonid Pilipović, poznatiji kao Leo fon Pankerštajn, je svestrani umetnik koji se iskazuje na više strana, prvenstveno kao strip crtač i muzičar. Radio je, između ostalog, omote za albume grupa kao što su Električni orgazam, Partibrejkers, te bendovi sa kojima je i svirao, Džukele i Goblini. Rođen 1969, diplomirao je na Fakultetu primenjenih umetnosti i dizajna u Beogradu devedesetih godina.
NNR: Može se reći da ste redovni učesnik Balkanske smotre mladih strip autora, jer ste već četvrti put bili u Leskovcu tim povodom.
LP: Ja jedva čekam da dođe jun i da doputujem ovde. Bio sam na mnogo strip festivala po Belgiji, Francuskoj, Nemačkoj… To je sve kao i druge stvari u svetu super organizovano i sve je na velikom i visokom nivou, ali nema te prisnosti, nemaš vremena da sedneš i popričaš sa kolegama, da se izjadamo jedni drugima i podelimo muku oko kašnjenja rokova, oko problema kadriranja stvari, oko svih onih stvari koje nas crtače muče, a nemamo kome da to ispričamo. Ovo je jedna savršena prilika da se u jednoj opuštenoj atmosferi sakupimo i u tom duhu provedemo vikend. Verujem i siguran sam da se iz tog razloga svake godine okupljamo u sve većem i većem broju. Ne tražimo nikakav luksuz, važno nam je da se skupimo.
NNR: I šta biva posle, kad se izjadate međusobno?
LP: Vratimo se svojim problemima, ali ti nekako bude lakše jer znaš da još neko ima iste probleme (smeh). Šalu na stranu, velika je stvar to što svi mi donesemo ovde neke stvari koje radimo, pokažemo to jedni drugima. Nema među nama neke sujete, stvarno želimo da vidimo jedni druge kako radimo, napredujemo. Samim tim i sebe obogaćuješ kada vidiš kako tvoje kolege rade i napreduju. Vidiš gde si ti u celoj toj priči, učiš od drugih… Strip autori stvaraju u četiri zida, nema kontakta, sam si sa sobom. Zato nam ova smotra puno znači.
NNR: Kako izgleda baviti se stripom u Srbiji?
LP: Zavisi za koga radiš. Većina nas radi za strane izdavače, a to podrazumeva i da smo adekvatno plaćeni. Onda je to najlepši posao na svetu, radimo ono o čemu smo maštali kao klinci. Problem je što mi ne možemo ovde da crtamo, objavljujemo i od toga živimo, ali to nije do nas. Posao je jako težak, nije lak, zahtevan je, traži zanatsku potkovanost, ali da u isto vreme budemo i režiseri. Mi smo ti koji imamo kameru, postavljamo scenu, scenografiju, glumce, kostime, mnogo je tu zanimanja koja treba spojiti da bi na kraju jedan strip bio dobar. Naravno, za sve mora da postoji i jako dobro napisana priča, odnosno scenario.
NNR: Sedamdesetih i osamdesetih je strip bio izuzetno čitan kod mlađe populacije. Danas to nije tako. Zbog čega?
LP: Novo vreme, brzi život… Sve je postalo konzumersko, jeftini sadržaji koji ubijaju želju da se istražuje i vidi nešto novo. Danas je kultura postala mnogo nametljiva, glasna, mnogo se lakta, udara, cima, govori glasno da je tu… Samim tim imamo utisak da je sve zaokruženo trešom i kičom zato što je on tako glasan. Ne verujem da je on toliko popularan koliko mi mislimo. Moramo da uzmemo u obzir i šta se dešavalo poslednjih dvadesetak godina, rat i ludilo i “elita” koja je preuzela da vodi državu jednostavno nije videla nikakav interes u svemu tome. Imamo rijalitije, video-igrice, šta će nam stripovi… Nije samo strip kao vid umetnosti stradao, kakav nam je film, kakva nam je književnost… Ali, onda dođem u Leskovac i uvek se zapitam da li, možda, grešim, možda i nije to tako strašno… Ovde nekako zbog svog tog druženja mi se vrati nada, a i setim se da kad sam ja bio klinac nismo ni mi bili neki deo široke mase koja je sve to gotivila. Mi smo samo bili klinci koji su, pored čitanja stripova, imali želju i da ih crtaju. Međutim, danas stvarno mislim da klinci koji čitaju stripove su fanatici koji jako vole strip. Strip je nekad bio jako dostupan i bio je deo odrastanja moje generacije i ne znam ni jednog mog vršnjaka koji nije makar prelistao neki strip. Danas toga nema, publika se jako brzo gubi, trebaće decenije da se nešto popravi na tom planu.
NNR: Poznatiji ste kao gitarista pank benda Goblini i Džukele… Džukele ljuditelji te vrste muzike doživljavaju kao kultni bend koji je objavio samo dva albuma i tu stao, tako da je mišljenje da se nikad nisu iskazali do kraja.
LP: Nemam ja taj utisak. Shvatam ja da su ljudi koji su nas slušali mnogo više očekivali od nas i da smatraju da nismo rekli sve šta smo trebali, ali mi iz benda, ja prvi, mislim da smo rekli sve što smo imali i da nismo imali snage da više nešto uradimo zajedno. Zato smo se i razišli, u principu dok je to imali smisla i ispunjavalo svu četvoricu, to je ferceralo. Kad je prestala ta hemija, prestali smo i mi da postojimo kao bend. Sazrevali smo kao ljudi, menjali se, svako je odjednom imao neke drugačije ideje kako bi taj bend trebalo da zvuči i tu smo se razišli… Nije bilo nekog zemljotresa. Ne vidim neku tragediju u tome, ali razumem ljude koji žele da se opet sakupimo. Ali, bolje je da ostane ovako, jer ako se opet sakupimo ko zna šta bi bilo, možda bi upropastili čitavu priču…
NNR: Ali zato su se Goblini okupili ponovo i nastavili…
LP: Goblini su se skupili upravo iz razloga što nisu imali utisak da su završili priču i rastali se na način na koji su mislili da treba. Onda je odjek bio toliki, energetski naboj od publike je bio neverovatan i rekli su da nema šanse da prekidamo… Ali, nema više skupljanja poena na staru slavu, nego radimo nešto novo. To ima smisla. Bend ako ima šta da kaže, ako ima nešto novo, ja to pozdravljam. Bilo mi je i drago kad sam čuo da Goblini rade novi album, onda sam i ja ušao u tu priču i vrlo sam zadovoljan… Radimo novi album i mislim da će biti dobar. Meni je sviranje sa Goblinima nešto što me prazni i ispunjava istovremeno. Ne živim od toga, sviram zaista iz ljubavi. Uzmem gitaru, izađem na binu, istresem u dva sata sve iz sebe, izađe sva ta energija u nešto pozitivno, izađe u tu masu koja ti to trostruko vrati i to ti napuni baterije i drži te narednih mesec dana, kako bi mogao da radim ono što radim u životu.

leo-2
NNR: Sa Goblinima si radio 1995., pa sad opet… Kakva je publika nekad i sad?
LP: Sad dolaze klinci od ovih koji su bili nekad (smeh). Meni je jako drago kad u publici vidim klince koji nisu bili ni rođeni u vreme kad su, npr. nastajali albumi kao „Istinite priče“ ili „U magnovenju“… Realno, prošlo je 20 i više godina od tada, a kad vidiš kako klinci luduju i znaju sve pesme napamet, da ih to jednostavno dodiruje, bude ti drago kad shvatiš da to što si radio ipak nešto vredi i traje, da ostavlja tragove na neke nove generacije… Naravno, u publici imaš i „matorce“ od 30 i kusur godina koji su nas i tada slušali.
NNR: Devedesetih smo svi kukali na ondašnju rok-scenu i način na koji je funkcionisala, nije bilo nekog sistema, gubilo se izdavaštvo… A danas?
LP: Danas smo shvatili koliko je u 90-im sve funkcionisalo. Bilo je svirki, klubova, fanzina, emisija na televizijama, svaka radio-stanica je imala svoju top listu. To je sve bukvalno preko noći nestalo, onog 5. oktobra 2000. Kao da je neko pritisnuo dugme. Šta se tu desilo ni dan-danas ne mogu da objasnim, ali su nas žestoko zeznuli. Jako naivno smo verovali da će odlaskom tog starog režima doći do promena ne samo u političkom smislu, nego i u boljem životu građana. Kontali smo da će otići ova „zla“ ekipa, doći će neka normalnija… Nismo mi očekivali da će preko noći svaki splav da se pretvori u andergraund mesto ili svaki klub koji je puštao narodnjake da pušta rokenrol. Nismo mi bili u tom fazonu, nego smo jednostavno verovali da će, npr. medijski da se da prostor mlađim bendovima, jer smo mi već tada imali status „matorih“ bendova, da se formira mejnstrim i andergraund scena… Međutim, ništa od toga, mejnstrim je nestao, opstali su bendovi koji su i tada postojali. Rokenrol na medijima danas ne postoji, ono malo što se pusti na RTS-u je jako malo. Ali zato su tu tabloidi i kojekakvi rijaliti i kojekavi kontakt programi… A da ne pričamo o lokalnim radio stanicama i štampanim medijima, tu nas uopšte nema…

leo-1
NNR: Kako je došlo do toga da panker ustaje bakicama u autobusu?
LP: Rastko Ćirić, profesor na Akademiji primenjenih umetnosti i naš poznati animator i ilustrator, koji mi je predavao na Akademiji, napravio je predgovor za jednu moju samostalnu izložbu iz 1993. godine i tu me je opisao tako. To je značilo da nisam od onih koji dižu srednji prst i duvaju lepak po parkovima, pljuju po ulazima… Ja sam pank muziku doživeo kao nešto jako pozitivno. I danas smatram da je pank u glavi, a ne u frizuri. To je nešto što treba od tebe da napravi bolju osobu, da tvoj mladalački bes preusmeri u neku dobru kreativnu energiju. Ne mora da služi destrukciji, mržnji usmerenoj protiv nekoga ili nečega. Ja sam to tako shvatao kao klinac, tako to shvatam i danas.
Ivan Spirić

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*